Naziv djela: “Novela o šahu”

Ime autora: Stefan Zweig

Naziv izvornika: “Schachnovelle”

S njemačkog prevela: Branka Grubić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Petrine knjige

“No već i površnim razmišljanjem moguće je shvatiti da je potpuno apsurdno igrati šah kao čistu, slučajno nastalu misaonu igru, protiv samoga sebe. Privlačnost šaha leži zapravo samo u tome što se strategija razvija u dvama različitim mozgovima, što u tom umnom ratu crni ne zna što će učiniti bijeli te neprestano to pokušava otkriti i presjeći, dok bijeli sa svoje strane nastoji preduhitriti namjere crnoga i suprotstaviti se.”

(“Novela o šahu”, Stefan Zweig)

Stara izreka kaže kako se prvi uvijek pamte. No što je s posljednjima? Imaju li oni posebnu težinu i znakovitost baš zbog te konačnosti, zbog poruke koju nose, a koja postaje zatvorenom zagradom jednog opusa?
“Novela o šahu” posljednje je i najpoznatije djelo austrijskog pisca Stefana Zweiga, napisano između 1938. i 1941. tijekom njegova brazilskog egzila u kojem je 1942. godine i okončao život, skupa sa svojom 33 godine mlađom suprugom Lotte. Osoblje ih je pronašlo u krevetu njihova posljednjeg doma u Petrópolisu, planinskom gradiću nedaleko od Rio de Janeira, nakon što su oboje popili smrtonosnu dozu barbiturata.

Teško je i nezahvalno govoriti o djelima koja ulaze u panteon književnih klasika, a isto postaje pravim pothvatom kada je djelo, poput ovog Zweigovog, istodobno kratko i upečatljivo, a opet prilično zahtjevno za analizu i interpretaciju. “Novela o šahu”, naime, u sebi nosi mnogo alternativnih poruka, mnogo tumačenja koja se sjajnom mimikrijom prilagođavaju vremenu u kojem se knjiga čita. Iz nje možemo iščitati bezvremensku borbu čovjeka sa samim sobom, izoliranost, kritiku režima i njegovih metoda; ona je psihološka, koliko i politička. Naime, kroz lik glavnog junaka, austrijskog emigranta doktora B., Zweig obrađuje vlastita iskustva s nacističkim režimom; baš poput doktora, i Zweig doživljava istu samoću i nemoć.

Čak i riječ – “novela”, nije ograničena samo na naslov, već Zweigovo djelo doista ispunjava sve formalne i sadržajne kriterije ove prozne književne vrste, poput pažljivo uklopljenog tipičnog sažetog pripovijedanja koje u “zatvorenom” obliku ima za cilj izravnu obradu sukoba i postizanju cjelovitog dojma ili pak činjenice da se i ova, kako to često s novelama biva, bavi određenim sudbonosnim događajem.
Ako je “Novela o šahu” gotovo školski ispunila uvjete zadane književnom vrstom, sadržajno je nesumnjivo izašla iz svih okvira osrednjosti ili “već viđenog”. Jer, iako bi Zweigovo stavljanje igre šaha u fokus čitave priče čitatelja isprva moglo dovesti u zabludu kako se na sedamdesetak stranica doista radi samo o prepričavanju partije šaha – značajne doduše, jer ipak je za istom pločom okupila aktualnog svjetskog šahovskog prvaka Mirka Čentovića i bivšeg zatvorenika doktora B. – a, koji se tijekom uzništva opsesivno bavio šahom – značenje je ove pripovijesti mnogo dublje. Iako u životu sam prilično nevješt u ovoj umnoj igri i s malo šahovskih znanja, Stefan Zweig u knjizi vješto isprepliće pozadinsku priču o događajima na putovanju putničkim parobrodom od New Yorka do Buenos Airesa s prošlošću doktora B.-a, koja predstavlja stvarnu srž djela. Na način svojstven za autore “izgnaničke” književnosti, Zweig kroz lik doktora B.-a kritizira neman nacionalsocijalizma, sustavna mučenja kojima su pristaše režima izlagale “sve one koji su ostali vjerni našoj staroj Austriji”, prije svega one postupke kojima su podvrgavali ljude iz kojih su trebali “iscijediti važne podatke ili novac” . U “Noveli o šahu” Drugi svjetski rat nije središnja tema, no više je nego prepoznatljiva snažna subliminalna poruka kojom se optužuje nacistički režim i ogorčenost tragom pustošenja, psihičkog i materijalnog, koji je isti ostavio iza sebe.

Partija šaha u kojoj poteze povlače Mirko Čentović, “momak koji u svom ograničenom mozgu zna samo to da mjesecima nije izgubio ni jednu jedinu partiju šaha” i “nema pojma o tome kako na ovoj našoj zemlji osim šaha i novca postoje i druge vrijednosti” i doktor B., intelektualac koji je u ratnim vremenima nastojao razboritošću očuvati te iste, “druge vrijednosti”, emigrant čiji je Beč, baš kao i onaj Stefana Zweiga, “kompletno okaljan nacističkim režimom”, u svoj je vakuum usisala svu bit ovog kratkog djela. Podijelila je svijet u čije smo grotlo bačeni – mi, oni prije nas i oni koji će tek doći – na dobro i zlo, bijelo i crno. Prikazala ga je na 64 polja šahovske ploče, razdijelila nas na gorljive pješake, vješte skakače i nedodirljive kraljeve, pokušavši nagnati čitatelja da razmišlja dalje od doslovne banalnosti šahovske ploče i pomicanja figura. Jer “Novela o šahu” je toliko mnogo više od toga – ona je kritika jednog vremena, borba čovjeka s režimom i samim sobom, ona je oproštajno pismo i ponosni šah-mat životu.

“Novela o šahu” sve je to, i još malo više, no zasigurno nije samo igra.

“Započeti sve ispočetka nakon čovjekove 60. godine zahtijeva posebne moći, a moja osobna moć je potrošena nakon godina beskućničkih lutanja. Tako preferiram završiti život u pravo vrijeme, uspravan, kao čovjek za kojeg je njegov kulturni rad uvijek bio najčišća sreća i osobna sloboda – njegovo najdragocjenije posjedovanje na zemlji.”

(ulomak iz oproštajnog pisma Stefana Zweiga)