Naziv djela: “Pisma iz Vinogradske”
Ime autora: Boris Škifić
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Hena com
“Ovdje među nama nema djelovanja, ovdje vlada samo čekanje, a ljudi se prepoznaju po djelima. Mi ne postojimo. Kao što su pred smrću svi jednaki, i dobri i zli, jer nema konačnog suda, besmislen je, tako su i ovdje u bolnici pred bolesničkom dijagnozom svi jednaki, i dobri i zli, ovdje nema osobnosti kao što nestaje čovjekova osobnost u trenutku smrti.”
(“Pisma iz Vinogradske”, Boris Škifić)
Ne dobivam mnogo pisama posljednjih godina. Sve me nešto bombardiraju mailovi, poruke, pozivi, već uobičajena čuda vrlog novog svijeta. Zamislite, stoga, moje iznenađenje kad su na moju adresu pristigla pisma Borisa Škifića. I to još iz Vinogradske. Za one manje upućene, to je bolnica u gradu Zagrebu, pravim nazivom KBC Sestre milosrdnice. No uobičajeno ju je zvati po ulici u kojoj se nalazi; možda se tako čini manje strašnom, možda se svede na tamo neku gotovo običnu zgradu, onu čiji se katovi ne zovu odjeli, na čijim se hodnicima pod kožu ne uvlači miris antiseptika, krvi i urina, onu u kojoj iz soba dopire glazba i smijeh, umjesto pištanja aparata i kapanja infuzije i prigušenog žamora stanara – supatnika čije je osobno ime, od trenutka ulaska, zamijenjeno dijagnozom. Po njoj se svatko raspoznaje, ona je mjerilo straha, nade, Rubikon koji se pruža između te Vinogradske i vanjskog svijeta. Svi ga žele prijeći, ali mnogi ne uspiju.
Osobno trogodišnje iskustvo bolničkog života omiljeni splitski profesor (kako mu tepaju brojni naraštaji gimnazijalaca, op.a.), Boris Škifić, u “Pismima iz Vinogradske” djelomice je nadogradio fikcijom, unijevši u priču čitavu galeriju najrazličitijih likova, sudbina, dijagnoza. Neki su bez nade došli, neki su u beznađu otišli. Treći, četvrti, peti… su silom prilika nevoljko prihvatili kako je nada kolebljiva stvar kad se život sabije u mikrokozmos začepljenog katetera i rane koja je procurila. Svaki lik kojeg se prisjeća ili stvara utemeljenog na životnom nadahnuću, tu je s razlogom. Lučonoša je onog starog postulata kako je najteže biti čovjekom među ljudima. Kako se umrijeti može i za života, a da je fizička smrt tek konačni prijelaz u nepostojanje.
“Tuga se ne ogleda u događajima, događaji prolete i odvijaju se u svom protjecanju nezaustavljivo i konačno, a sjećanja ne postoje, ili ne postoje toliko jaka da bi izrodila tugu, pa bolje da ih nema, tuga se ogleda u slikama, u slikama koje ponekad prasnu pred našim očima i tu stoje kao ukopani jebeni kipovi, kao ptice koje nikada neće odletjeli!”
(Pisma iz Vinogradske”, Boris Škifić)
Boris Škifić, odnosno njegov pripovjedač kojemu je u romanu povjerio svoje osobno iskustvo, u bolnici osvješćuje jednu vrlo banalnu istinu, no istodobno i najsloženiju, najteže probavljivu – ljudsku smrtnost. Jer nikad je nitko ne postane svjesniji, nego onda kad se nađe na mjestu na kojem se život i smrt svakodnevno izmjenjuju. Bolnica je poseban limb čovječje nesreće, onaj u kojem osoba shvati kako je život uistinu tek trenutak između oka koje se otvara i oka koje se zatvara. Proživjeti ga u stalnoj čežnji za onim što nemaš, uludo je potrošeno vrijeme. Trenutak je jedino čime doista raspolažemo. Kako pisac utvrđuje – “u bolnici caruje istinski zakon preživljavanja, potpuno je ogoljen i sveden je na samo jedno, preživjeti!”
Neka vas, stoga, ne zavara tema Škifićevog romana. Iako je se često dotiče, provlači ju kroz silnu plejadu likova, on ne piše o smrti. Naprotiv. Igrom sudbine, prirode, više sile, kako vam drago, zatečen u bolnici, zatečen bolešću, u ranim dvadesetima, najboljim godinama, u kojima se na studentskim tulumima bilježe ljubavne recke, opija bez primisli o budućnosti koja se pomalja tamo negdje na obzorju, u godinama kad si nepobjediv i svijet je tvoj, pripovjedač Škifićevim glasom progovara o životu. On ga živi u jutarnjoj bolničkoj kavi, prvom dimu cigarete, raskošnom dekolteu medicinske sestre Nade, malom ljudskom razgovoru. Živi ga u toj sterilnoj, smrdljivoj bolnici. Živi ga s kateterom i morfijem i bolovima. I razumije da čak i tada može u njemu pronaći svijetlu točku, jer taj život pripada samo njemu.
Doista, umire se samo jednom, a živi svakog dana. Boris Škifić poslao je pismo koje će se još dugo čitati.