Naziv djela: “Kada više ne razumijemo svijet”

Ime autora: Benjamín Labatut

Naziv izvornika: “Un verdor terrible”

Sa španjolskog preveo: Dinko Telećan

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Vuković & Runjić

“Nemoguće je shvatiti.”

(“Kada više ne razumijemo svijet”, Benjamín Labatut)

Veliki Albert Einstein jednom je rekao: “Vi vjerujete u Boga koji se kocka, a ja u potpuni zakon i red.” No teorija kaosa i leptirov učinak kao njezin temeljni princip (leptir koji maše krilima u Brazilu može izazvati tornado u Teksasu, sjećate se toga?), u ovu je misao ubacila nepredvidivog crva sumnje te postala, nakon Einsteinove teorije relativnosti i kvantne fizike, treća revolucija u prirodnim znanostima dvadesetog stoljeća dokazavši kako i “jednostavni sustavi koji se ravnaju prema preciznim zakonima ipak mogu djelovati nasumično”, a ta ista nesigurnost u prognozi raste eksponencijalno s proteklim vremenom. Drugim riječima, svijet oko nas pun je kaosa – moguće nepravilnosti u otkucajima srca, vremenska prognoza, burze, ishodi utakmica, promet…
Presloženo? Zbunjujuće? Nema problema, teorija kaosa s vremenom je dobila i “družicu” poznatu kao teorija složenosti.

I dalje suhoparno?

Bez brige, možda je i čileanski pisac Benjamín Labatut bio sličnog mišljenja prije nego što se bacio u ozbiljno istraživanje i napisao apsolutno genijalan i pomalo distopijski roman, u kojem se na originalan i vješto “doziran” način spajaju fikcija i esej – znanosti i činjenica ima upravo onoliko koliko je potrebno da nam pobude interes, a izbjegnu prisjećanje na preduge satove fizike u srednjoj školi.

“Kada više ne razumijemo svijet” u svakom od četiri poglavlja romansiranih životopisa slavnih novodobnih znanstvenika sažima po jedan zamah leptirovih krila kaosa – u prvom smrt dolazi u prusko plavoj boji, prvom modernom sintetičkom pigmentu iz kojeg je 1782. dobiven cijankalij, a koji je znanstveni um njemačkog Židova Fritza Habera iskoristio za stvaranje kalijevog cijanida, aktivne supstance plinovitog pesticida čije je djelovanje bilo toliko razorno po kukce da su ga nazvali Zyklon.
Za Haberovog života njegov je ciklon pomeo čitave legije stjenica, buha i moljaca te, na znanstvenikov ponos, ostvario svoju zamišljenu svrhu, pa kad je 1934. umro u egzilu u Baselu, Fritz Haber nije niti slutio kako će tek koju godinu poslije pesticid čijem je stvaranju pridonio nacisti upotrijebiti u plinskim komorama da ubiju njegovu polusestru, šurjaka, nećake i “tolike druge Židove koji su umrli zgureni, zgrčenih mišića i kože prekrivene crvenim i zelenim mrljama, krvareći na uši dok im je pjena izbijala na usta…, jer se ciklon B slijegao uz pod nakon što bi ga pustili kroz procijepe u stropu.”

“A ako je ta granica takva, upitao ga je Schwarzschild očiju podlivenih krvlju, kako znati jesmo li je prešli?”

(“Kada više ne razumijemo svijet”, Benjamín Labatut)

Pismo poslano iz rovova Prvog svjetskog rata na Badnjak je 1915. godine prešlo kontinent u plamenu, samo da bi stiglo do Alberta Einsteina. Slavni je genij pio čaj u svojem stanu u Berlinu kad mu je u ruke došla poruka u kojoj je “svjetlucala posljednja iskra jednog genija: Karla Schwarzschilda, astronoma, fizičara, matematičara i poručnika njemačke vojske.” Osobenjak opsjednut svjetlošću, znanstveni um čiji će život obilježiti bjesomučna potraga za smislom, Einsteinu je poslao prvo točno rješenje za jednadžbe opće teorije relativnosti, mnogo prije nego što bi ih itko mogao protumačiti, jer je i sam Einstein svoju teoriju objavio manje od mjesec dana prije toga i uspio doći tek do približnih rješenja. Schwarzschildovo rješenje, pak, bilo je besprijekorno. Opisivalo je način na koji masa jedne zvijezde izobličuje prostor i vrijeme u svojoj okolini. No u rezultatima njegova istraživanja bilo je nečeg izrazito čudnog – naime, “funkcionirali su kad je u pitanju bila obična zvijezda; prostor se oko nje savijao blago, i zvijezda je visjela u središtu tog uleknuća, kao dvoje djece koja spavaju u platnenoj visaljci. Problem je nastajao kad se prevelika masa koncentrirala na malom prostoru… Zvijezda postaje sve zbijenija i njezina gustoća neprestano raste. Gravitacija postaje tako jaka da se prostor beskonačno savija, zatvarajući se u sebe sama. Ishod je bezdan bez izlaza, zauvijek odvojen od ostatka svemira. To su nazvali Schwarzschildova singularnost.”

Schwarzschild je postao taocem svog otkrića, izbezumljen spoznajom kako će njegova singularnost trajati do kraja svemira, biti vječnim objektom, uvijek istih dimenzija i prisutna na oba kraja vremena: “od nje se može bježati prema pradavnoj prošlosti ili putovati do najdalje budućnosti i onda je ponovo naći.” Singularnost je postala zloduhom koji je opsjeo Schwarzschildov um, ali i tijelo. Nedugo nakon vlastitog otkrića, znanstvenikovu su kožu prekrili plikovi, a dva mjeseca poslije, bio je mrtav, davno prije nego što je Einsteinov odgovor na pismo uspio stići do njega.

Mladi je matematičar Richard Courant bio posljednja osoba koja je u vojnoj bolnici razgovarala s umirućim Schwarzschildom. Njemu je znanstvenik povjerio svoj najveći strah, rascjep koji je otkrio i koji je prijetio usisati sve pred sobom; crno sunce koje se pomalja na obzoru i u stanju je progutati cijeli svijet. Courant je pretpostavio kako se radi o tlapnjama umirućeg čovjeka, a i unutarnja logika Einsteinove teorije potpuno je podbacila.

Benjamín Labatut prati čudnovatu spiralu zagonetki koje su se ovijale oko Schwarzschildova života, usput čitatelja vodeći do zaprepašćujućih spoznaja. Prvoga rujna 1939., dvadeset godina nakon Schwarzschildove smrti, fizičari Robert Oppenheimer i Hartland Snyder objavili su članak u 16. broju časopisa Physical Review i “imenovali” Schwarzschildovu beskonačnost. Karl Schwarzschild imao je pravo. Njegov “zloduh” doista postoji. Ime mu je crna rupa.

“Jeste li znali da je prvi ozbiljni znak psihičkog poremećaja nesposobnost da se čovjek suoči s budućnošću?”

(“Kada više ne razumijemo svijet”, Benjamín Labatut)

Kad je, 31. kolovoza 2012. japanski matematičar Shinichi Mochizuki na svom blogu objavio četiri članka koji na više od pet stotina stranica sadrže dokaz jedne od najvažnijih pretpostavki u teoriji brojeva, poznate kao a+b=c, matematička znanost još se jednom našla na pragu revolucije. Najveći matematički umovi lomili su koplja oko ovog epohalnog otkrića, no zanos nije dugo trajao. Nakon niza neobičnih i neobjašnjivih događaja, Mochizuki je povukao dokaz s bloga i ugasio ga, kao razlog navevši samo činjenicu da “čak i u matematici neke stvari moraju ostati skrivene za dobro svih nas”. Govorkanja su tad postala sve glasnija – Mochizuki je podlegao Grothendieckovoj kletvi. Život Alexandera Grothendiecka, jednog od najvažnijih matematičara dvadesetog stoljeća obilježili su mistični deliriji, društvena izolacija i ludilo, a Shinichi Mochizuki bio je posljednja osoba s kojom je Grothendieck razgovarao prije smrti. Autor “Kada više ne razumijemo svijet” , Benjamín Labatut, na nevjerojatan nam je način pokušao otkriti što je donio treći zamah leptirovih krila i kakvo je to tamno “srce srca” Grothendieck otkrio u središtu matematike.

Posljednji leptirov let u ovom neobičnom romanu ponire ka sukobu između Erwina Schrödingera i Wernera Heisenberga, dvojice utemeljitelja kvantne mehanike koja je iznjedrila Schrödingerovu mačku koja je istodobno i živa i mrtva, Heisenbergovo načelo neodređenosti i Einsteinovu slavnu izreku s početka ovog teksta – “Bog se ne kocka sa svemirom!”, nastalu kao odgovor danskom fizičaru Nielsu Bohru.

U ovoj žanrovski teško odredivoj i posebnoj knjizi Benjamín Labatut i sam je napravio vrlo uspješan “pokus” – demonstrirao je kako književnost vješto istražuje znanost, a ta ista znanost postaje književnost. Odmaknuvši se od uobičajenih, krutih pristupa, znanost je prikazao u njezinom prirodnom okruženju, prepunom teorija na granici zdravog razuma, slučajnih otkrića, alkemijskih potraga za znanjem i urođene ljudske potrebe za spoznajom nepoznatog. Knjiga je nadahnuta stvarnošću, stvarnim biografijama i stvarnim imenima, no ona je književna konstrukcija, a elementi fikcije Labatutu su poslužili kao svojevrstan most između znanstvenih činjenica i podataka koji bi bez spisateljske slobode prosječnom čitatelju možda bili isuviše zamorni, nerazumljivi. Kako i sam autor priznaje, i stvarnost i fikcija isprepleteni su u našoj svakodnevici; svaki trenutak koji proživljavamo, svako naše iskustvo i percepcija svijeta sadrži oboje. Činjenice su tu da nas svojom zavodljivošću upute na misterij, a fikcija ima za zadatak rasvijetliti tajne koje krije stvarnost.

“Možemo cijepati atome, obasjati se prvom svjetlošću svijeta i predvidjeti kraj univerzuma pomoću šačice jednadžbi, črčkarija i tajanstvenih simbola koje obični ljudi ne mogu razumjeti iako upravljaju njihovim životima do najmanje pojedinosti. Ali ne samo obični ljudi, i sami znanstvenici prestali su razumjeti svijet.”

(“Kada više ne razumijemo svijet”, Benjamín Labatut)