Naziv djela: “Zlice i vilice”

Ime autora: Nataša Govedić

Ilustracije: Hana Lukas Midžić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“…zlo je toliko profitnije
bolje umreženo i otporno
na pravne mehanizme“
tako se izrazio

moja kći ga ispravlja

„pazi“, veli ona
zapravo govoriš
o vremenu

jer ono što je dobro
uvijek zahtijeva trajanje i ustrajanje“

(iz pjesme “ajde reci što je STVARNO STVARNO strašno” iz zbirke “Zlice i vilice” Nataše Govedić)

Dihotomija dobra i zla možda je oduvijek bila tek privid, neprovedivo drevno dvojstvo i isključivost; možda je samo Dobro ono što uistinu jest, dok je Zlo tek odsustvo dobra i, kao takvo, ne može bez njega niti postojati. I možda upravo zato Nataša Govedić, spisateljica, teatrologinja, filmologinja i eksperimentalna pedagoginja, posve opravdano već na samom početku svojih “Zlica i vilica” tako samouvjereno pred nas baca tu čudesnu kovanicu “zlobro” (jer što su zlo i dobro doli sijamskih blizanaca, dvaju fragmenata slagalice koji savršeno „sjedaju“ u mozaik ljudske prirode, koji prosijavaju čovjeka među ljudima, no uvijek pružaju mogućnost izbora).

Autorica pita neupućenog čitatelja-namjernika “što nam spikeri nikad neće otkriti/koliko god redovito pratite vijesti“, pa odmah, neuvijeno, gotovo zaigrano pruža tu tajnu informaciju kako “nikad, ama baš/ni u kojoj situaciji/nismo/iznad/rajklene/zlobrote“, istodobno nešto poslije osvješćujući neminovnost nemoći kao “centralnog programa svemira“, jer pomoć stiže samo onima koji otvore prozore i udahnu zrak, otvore vrata i odluče ne biti dijelom zidova, iskopaju blago koje žudi biti podijeljeno.

Uistinu, fenomen zla, tako često spominjan u pisanju o ovom pjesničkom prvijencu Nataše Govedić sveprisutan je, no ne zlokobnošću i bremenitošću Damoklovog mača, već prije vage na čijim se stranama njiše taj praiskonski dvojac anđela i vraga, pružajući „prokletu mogućnost izbora koja mora da postoji“ kako je jednom pjevao Johnny Štulić.

Nataša Govedić u svojoj se zbirci možda vilicama pokušala izboriti sa zlicama, ili su zlice i vilice oni anđeosko-đavolski utezi na vagi, ili se naprosto koncepti dobra i zla miješaju ovisno o perspektivi iz koje im se pristupa, no jedna je stvar sigurna – autorica nam svakim stihom potvrđuje kako poezija uistinu jest, pogotovo kad se bavi nečim tako mnogo puta spomenutim, a nikad do kraja ispripovijedanim, kao što je to dobro i zlo, pulsirajući prostor mnogobrojnih značenja, prostor u kojem se pregovara, u kojem se ne slaže, prostor koji je istodobno i igraonica i ispovjedaonica i ratište i stratište.

“tako o poeziji govore oni koje se srame
svoje potrebe da ih glasno lizne
njen dugački, hrapavi jezik
pun ljepljivog soka
mlječikom svega što izbija
i da se odjednom iz divova
pretvore u golobrade ptiće
čiji razjapljeni kljunovi traže riječi
nespretno i ispočetka

piu piu piu piu piu piiiiiiiiiiiiiiiiii

temeljno ljudsko pravo
na hranu i cvrkutanje“

(“pjesmice”, iz zbirke “Zlice i vilice” Nataše Govedić)