Naziv djela: “Hippocampus”
Ime autora: Gertraud Klemm
Naziv izvornika: “Hippocampus”
S njemačkog prevela: Stjepanka Pranjković
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Hena com
“Nazivam se feministom. Zar se ne zovu tako oni koji se bore za ženska prava?“
(Dalaj Lama, tibetanski duhovni vođa)
Znate li da je sićušni morski konjic, lat. hippocampus, jedina životinja kod koje mužjak nosi nerođenog potomka? Na prednjem dijelu tijela ima “džepić”, baš poput klokana, pa kad u mušku trbušnu vrećicu ženka položi svoja jajašca, mužjak ih odmah oplođuje i brižno čuva i hrani sve dok se mališani ne izlegu.
Znate li da su žene pametnije za vrijeme mjesečnice? Veća razina ženskog hormona estrogena tijekom menstrualnih dana utječe na hippocampus, dio mozga koji oblikom silno podsjeća na morskog konjica i odgovoran je za emocije, raspoloženje i pamćenje.
Kako raste razina estrogena, raste i hippocampus.
Znate li da je austrijska spisateljica Gertraud Klemm studirala biologiju, a godinama poslije, kombinirajući prirodnu znanost i žensku prirodu, u svojim književnim uradcima uspješno secirala najprovokativniji entitet današnjice – prava žena? Još od 2014. i Festivala književnosti na njemačkom jeziku u Klagenfurtu, kada je osvojila nagradu publike za poglavlje onog što će godinu dana poslije biti objavljeno u romanu “Aberland”, i tom prigodom održanog govora u kojem je Klemm radikalizmom u ocrtavanju rodnih odnosa nadahnula žene, a muškarce natjerala na uzmak, postalo je jasno kako nije riječ o autorici koja književnost koristi kao poligon za izbacivanje izlizanih “girl power” parola, već vrlo precizno, bez suvišnog psihologiziranja, detektira slabe točke ženskih prava u muškom svijetu i mušku dominaciju bez pravog pokrića.
Roman “Hippocampus”, za razliku od dvosmisleno čitljivog naziva, pripovijeda jednostavnim jezikom; brzo, pomalo agresivno i s doziranim humorom. U njegovu je središtu austrijska spisateljica Helene Schulze, pripadnica kanona kasnije feminističke avangarde, oličenje beskompromisnosti, osoba koja je pregrizla utrnulu kožu društva i koja iznenada umire u ranim šezdesetima. No ako je Helene Schulze kao autorica za života postupno tonula u beznačajnost, književna scena gladna senzacionalizma uvrstila je Schulzein posthumni roman “Kralj trutova” u uži izbor za Njemačku književnu nagradu. Gertraud Klemm, i sama 2015. nominirana za istu nagradu, kroz fiktivni lik Helene Schulze s ironijom i prosvjedom analizira njemačku književnu scenu na kojoj muškarci poput “malog debelog književnog kritičara sude o čitljivosti, utrživosti, besmrtnosti, odnosno o pravu žena poput Helene na postojanje – a ostali onda mogu prepisati taj sud.”
Elvira Katzenschlager, pokojničina najbolja prijateljica i, kako će se pokazati, svojevrsna feministička rehabilitatorica, ispraviteljica mizoginističke nepravde nanijete preminuloj prijateljici, sumnja kako je Schulze za nagradu nominirana “iz pristojnosti, koja služi samo tome da podeblja intelektualni domet žirija”. Promišlja da se “država možda želi okititi njome, prvom mrtvom autoricom u širem izboru”, pa zaključuje kako “ništa ne pomaže ako te ne shvaćaju ozbiljno; ni smrt ni nominacija za književnu nagradu.” Zajedno s Adrianom, mladim snimateljem, digitalnim nomadom kojeg je upoznala tijekom jednog intervjua o Helene, Elvira kamperom odlazi u križarski pohod vraćanja ugleda pokojnoj prijateljici; “želi preokrenuti vrijeme naglavačke i popuniti rupe, koje su u prošlosti nastale u Heleneinoj biografiji”, pa u dvanaest umjetničkih, po svemu kontroverznih instalacija, postiže dvanaest malih pobjeda protiv žrvnja šovinizma i mizoginije.
“Postoje žrtve prvoga, drugoga i trećega reda. Žrtve prvoga reda, to su vladari. Oni dobivaju junačke kipove s konjima s mudima. Žrtve drugoga reda, to su ratnici. Njih se za umiranje nagrađuje spomenicima palim borcima. A žrtve trećega reda, to su civili, starci, djeca, ponajprije žene. Oni su kolateralne žrtve. Njih se riješiš tako što kažeš da se misli i na njih. Drugačije nego sa žrtvama četvrtoga reda: njih se čak i ne uključuje u sjećanje. Prinudni radnici, sluge, nadničari, robovi. Oni čak i nisu žrtve, više korisne životinje. Za njih je rezerviran samo zaborav.”
(“Hippocampus”, Gertraud Klemm)
Portretirajući Elviru Katzenschlager kao bivšu zaposlenicu putujućeg cirkusa, prekaljenu borkinju na prvim crtama obrane ženskih prava, onu koja uistinu shvaća kako osoba mora prijeći mnogo više granica, sukobiti se s više zakona da bi ju se čulo, Klemm ujedno portretira istinski slobodnu ženu, neodređenu etiketom slabijeg spola, i uma dovoljno širokog da može pojmiti apsurd ženske podređenosti u svijetu svedenom na Palazzo Cazzo, svojevrsnu izložbu falusa u napuljskom muzeju, na kojem Elvira s Adrianom postavlja jednu od posljednjih instalacija u Heleninu čast.
Gertraud Klemm romanom “Hippocampus” napada i raskrinkava književnu scenu kao miljama udaljenu od toga da žene jednako prepozna i cijeni kao i njihove muške kolege. Ukazuje na lakoću kojom je moguće autorice jednostavno pohraniti ad acta, dati im do znanja da im u prilog ne ide niti evolucija niti revolucija; objektivnu književnu kritiku svesti na kompromise, profitere demokratskih odluka, političnost. Obrušava se na kritičare, političare, na sve muškarce čiji je spiritus movens sveto trojstvo mediokriteta – nogomet, hvataljke za roštilj i pivo.
Pogrešno bi bilo, međutim, pomisliti kako Klemm svojim pripovijedanjem udara ritam nasilnog feminizma, abolirajući žene svake krivnje. Naprotiv, autorica ih poziva na odgovornost, bez ustručavanja podsjeća kako je samosažaljenje i prihvaćanje odnosa žrtva-počinitelj slijepa ulica. Promjena je zajamčena samo onda kada osvijestimo da je uistinu želimo, kada borbeni duh dobije svoju fizičku manifestaciju, nadraste transparente i zviždaljke u ustima.
“Tko zna je li sve to zaista tako, kako mi mislimo da jest. Možda su muškarci zaista bolji pisci. U međuvremenu u žirijima ima dovoljno žena. Možda su žene u žirijima preglupe da bi shvatile žensku književnost i znale je cijeniti. I zar se svi koji pišu ne osjećaju sabotirani i podcijenjeni? Svejedno, muško ili žensko? Svejedno koliko si uspješan, uvijek se može još malo više. Ako ne želiš osvetiti samo mene kao autoricu, već sve žene koje je netko spriječio, morat ćeš posegnuti za grubljim sredstvima.”
(“Hippocampus”, Gertraud Klemm)
Gertraud Klemm razbija zabludu feminizma kao krinke za mizandriju, dlakave noge i pazuhe, srasle obrve, žene u rudnicima. Feminizam je propitivanje ukorijenjenih stavova o rodnim ulogama, patrijarhalnog poimanja života i obitelji; on pripada svakoj ženi, jednako kao što pripada i svakom muškarcu kojem je stalo do ženskih prava.