Naziv djela: “Odrasli ljudi”
Ime autora: Marie Aubert
Naziv izvornika: “Voksne mennesker”
S norveškoga prevela: Anja Majnarić
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Naklada Ljevak
“Obgrlim se, koža mi je nekako uvela i suha, tijelo nikakvo i nitko više ne želi imati ništa sa mnom, kao da sam prestala postojati.
*****
Bit će bolje, govorim sebi, sve će biti bolje, zamrznut ću jajne stanice u Švedskoj, postati ću nešto drugo, postoji nešto drugo, najbolje je tek preda mnom, nisam osoba koja odustaje.”
(“Odrasli ljudi”, Marie Aubert)
Odrasli ljudi”, roman prvijenac norveške spisateljice Marie Aubert, jedna je od onih knjiga čija priča posve lako nadraste svoju fizičku dužinu. U 150 stranica pripovjedačica Ida, četrdesetogodišnja arhitektica, neudana, s poviješću Tinder spojeva s oženjenim muškarcima i gotovo klišeiziranim traženjem ljubavi na pogrešnim mjestima, obducira složenu anatomiju obiteljskih odnosa. Čini to uvjerljivo, otvoreno, katkad na granici simpatičnosti, čak odbojno, baš kako to ljudi, odrasli, nesavršeni ljudi, čine. I mi je nekako ne možemo posve kriviti zbog toga.
Odlaskom u obiteljski ljetnikovac na proslavu majčinog 65. rođendana, Ida u susretu sa sestrom, šogorom, sestrinom pokćerkom i majčinim novim mužem, ne dobiva ugodnu utjehu obiteljskog druženja, utočište koje ju neće podsjećati na činjenicu kako se neposredno prije puta prijavila za zamrzavanje jajnih stanica; sigurno okrilje u kojem ju jutrima neće buditi samoća i preglasno otkucavanje biološkog sata. Jer život je golema frustracija, niz neugodnih buđenja nakon neobveznog seksa za jednu noć, plejada potencijalnih ljubavi života obogaljenih skrivenom burmom ili strahom od vezivanja, tijelo suočeno sa starošću i sve manjom mogućnošću ostvarivanja želje za potomstvom. I Ida to zna. Naročito kad mlađa sestra Marthe obznani da je trudna, ona ista Marthe koja ima muža i “uskoro će dobiti dijete i još uvijek se žali, takva je, čeka da drugi sve srede umjesto nje“, ona Marthe “koja samo zna hodati okolo i postojati”. Ida ju katkad ne može gledati; empatiju i optimizam ostavila je u ordinaciji göteburške poliklinike za reprodukcijsku medicinu u kojoj njezine jajne stanice čekaju konačnu presudu; pokušava stvoriti zadovoljavajući odnos sa šogorom Kristofferom i kćeri mu Oleom (ili samo pokazati da to može bolje od Marthe), i istodobno svim silama držati zaklopljenim uzavreli lonac obiteljskih odnosa. Ipak, ton romana je neobično miran, lagan, bez velikih dramatičnih scena; na trenutke protkan diskretnim humorom.
Marie Aubert na najfiniji je način opisala bauka egzistencijalne krize, njegov utjecaj na osobu koju pogađa, ali i na njezinu okolinu. Pristupila mu je s mješavinom racionalnosti i gotovo dirljive nade, pa kad Ida nakon posjeta poliklinici za reprodukcijsku medicinu kaže: “Kad sam izlazila da odem izvaditi krv, prepona još sluzavih i hladnih od gela za ultrazvuk, rekao je da ćemo se čuti za dva tjedna, kad stignu nalazi, i onda ćemo se dogovoriti kad ćemo početi, kad će sve početi.”, ostaje nam u uhu ta riječ “sve” i suptilna promjena glagolskog vremena. “Kad će sve početi” – ranjiva nada koja se nadovezuje na kasnije pomalo krute vanjske monologe i dijaloge protagonista, šture u onim najvažnijim emocijama ljubomore, nemoći i predbacivanja. No njihova snaga leži upravo u toj izostavljenosti iz razgovora – one se osjećaju, izviru iz neizrečenog, prirodne, a istodobno i posramljujuće i iskupljujuće.
“Odrasli ljudi” su mali veliki roman, crtica iz života u kojem svatko od nas može otkriti nešto sebi blisko, katkad se zgražati, katkad kimati u odobravanju ili se tek nelagodno promeškoljiti pri pomisli kako nam, koliko god odrasli bili, neki strahovi zauvijek ostaju dječji. Potreba za samoispunjenjem i pripadanjem cjeloživotna je, a jaz između očekivanja i stvarnosti slojevit i neizvjestan. Baš kao što slikom pripovijeda i naslovnica romana – žena koja pliva naizgled mirnom vodom svakim pokretom uznemiruje dubine koje se kriju ispod nje. Dubine koje odlučuju hoće li to plivanje, taj život, biti prirodan, opušten čin ili tek održavanje glave iznad vode.