Naziv djela: “Oče naš”
Ime autora: Angela Lehner
Naziv izvornika: “Vater unser”
S njemačkog prevela: Stjepanka Pranjković
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Naklada OceanMore d.o.o.
“Čovjek sve želi napraviti kako treba, kažem. “Želi se unaprijed spasiti”, ispružim ruke kao da govorim okupljenom mnoštvu. “Želi isključiti brojne mogućnosti primjene bilo kakvih sankcija”, spustim ruku, usmjerim pogled na Korba. “Čovjek koji zna da bi manje bilo dovoljno, ali ipak napravi više, u nekom je trenutku svog života odgojen do optimuma. Netko je od te osobe zahtijevao najvišu moguću ispravnost. Ono najispravnije, takoreći. Čovjek se na to naviknuo. I sada, kao odrasla osoba, a govorim hipotetski o svim odraslima, sada se čovjek kao odrasla osoba trudi držati svih pravila. Ali…”
Korb ugasi svoju cigaretu: “Ali što, gospođo Gruber?”
“Ali ga društvo izdaje.”
(“Oče naš”, Angela Lehner)
Eva Gruber u pratnji je policije primljena na psihijatrijski odjel stare bečke bolnice Otto-Wagner-Spital. Tvrdi, naime, da je ubila cijelu vrtićku skupinu, a glavni je psihijatar odjela, dr. Dieter Korb, zadužen za analizu krajnje zagonetne anatomije psihe svoje nove pacijentice čiji mlađi brat Bernhard također boravi u istoj ustanovi s dijagnozom teškog poremećaja u prehrani. Kod gospođice Gruber ništa nije onakvim kakvim se na prvi pogled čini – Eva doktoru Korbu povjerava kako su joj oba roditelja mrtva – otac se ubio, majka je umrla prirodnom smrću. Istodobno, opsjeda je ideja da ubije vlastitog oca kako bi spasila mlađeg brata, a majka se pojavljuje u bolnici da bi nazočila obiteljskim terapijama. Eva naglašava svoj položaj žrtve, ali ima i naznake sociopatije i narcisoidnog poremećaja ličnosti. Samoozljeđuje se, ali i drugi krvare zbog nje. Osjeća se odgovornom isključivo za mlađeg brata, no sve što kaže ili učini nad sobom ima Damoklov mač laži, pa nerijetko obmanjuje okolinu, psihijatra i čitatelja te s njom postaje gotovo nemoguće suosjećati. Unatoč nepouzdanosti i nestabilnosti kojom je “obdarila” glavnu junakinju, njemačka spisateljica Angela Lehner sigurno nas vodi svojim romanom prvijencem – putovanje je to kroz zamršeni labirint ljudske psihe, jedinog mjesta na svijetu na kojem katkad kohabitiraju alternativne stvarnosti; koje može egzistirati kao Alisina zečja rupa, kao obrambena utvrda ili kao jurišni konj, ovisno o silini vanjskog ili unutarnjeg događaja koji ju preobražava.
Eva Gruber odrasla je u tradicionalnoj, religioznoj koruškoj obitelji, onakvoj u kojoj su na oltarima visjeli maleni Isusi na križu, a na ručno vezenim krpama počivale krunice pored uramljena portreta Jorga Heidera; Evino djetinjstvo je razapinjalo svoje nejako tijelo kroz neugodno i znakovito iskustvo nikad naizust naučene molitve “Oče naš” i traumu navodnog očevog zlostavljanja koje je ostavilo tragove na njoj i mlađem bratu Bernhardu. Zaziv “Oče naš”, stoga, izlazi iz isključivosti religijskog konteksta i preuzima središnju i formativnu ulogu Evinog i Bernhardovog odrastanja; sama tercijarna struktura romana – podijeljenost u tri dijela, “Otac”, “Sin” i “Duh Sveti”, Sveto je Trojstvo glavnih junaka: oca, Bernharda i Eve, koji su, baš poput božanskih osoba, podijeljeni i različiti, no neosporno pripadaju istoj cjelini – obitelji kao jezgri iz koje je moguće otići, ali je nemoguće očekivati da će ona otići iz nas.
“Vrijeme liječi sve rane, govore. Ali ne znaju ništa o ožiljcima za koje nema nade. O ozljedama koje izvana možda zarastu, ali se iznutra stvara čir: svake se godine puni s više i više gnoja, da bi jednoga dana iznenada samo prsnuo, a cijeli čovjek implodirao poput pušačkih pluća.
Otac je naš čir.”
(“Oče naš”, Angela Lehner)
Angela Lehner na zanimljiv je način pristupila temi obiteljskih odnosa, točnije, njihovoj uvijek mučnoj i mračnoj strani, zlostavljanju. Putujući kroz ožiljke glavnih junaka, sastavila je detaljan itinerar u koji je ubilježila sve važne miljokaze: potisnuta sjećanja, samoobmanu, poricanje i prebacivanje odgovornosti, a sve to obojeno snažnom religijskom notom, biblijskim referencama unutar romana interpretacija čije simbolike je velikim dijelom prepuštena samom čitatelju. Katkad su aluzije snažne i očite, poput one u poglavlju naziva “Velika žena” u kojem Evin brat Bernhard, koji iz određenih razloga ne može samostalno ustati, to učini bez poteškoća kada mu isto naloži seljanka koju su brat i sestra susreli na putu (“Dođi”, kaže sada i ona i pruži mom bratu svoju divovsku ruku… “Ustani”, kaže.”) – riječ je o jasnom nagovještaju biblijskog događaja Ozdravljenja nepokretnog iz Djela apostolskih (“…ustani i hodaj!” Onda je prihvatio čovjeka za desnu ruku i podigao ga.”). Također, u istom poglavlju protagonisti romana večeraju ribu i svježe kruhove u koje je seljanka urezala križeve te piju iz glinenih čaša, što je, pored podsjećanja na biblijsko umnažanje kruha i ribe, posebno snažna paralela sa Drugom poslanicom Korinćanima u kojoj je Isus čovjeka usporedio s “glinenom posudom”, po svojoj prirodi krhkom i osjetljivom, lako lomljivom u bezbroj komada, baš kao i čovječja psiha.
“Oče naš” roman je s mnogo slojeva, a na kraju svakog od njih stoji trotočje. Nema jasnog odgovora, ne postoji deus ex machina. Baš kada vam se učini kako ste naišli na čvrst trag za koji ćete se moći uhvatiti, on vam izmakne. Ili ponudi alternativno rješenje. Ili vas jednostavno obmane, a vi morate nastaviti dalje, jer niste sigurni u kojem je trenutku stvarnost prestala biti -stvarna. Jedini imperativ postaje uvijek biti na korak do manipulativne i nepouzdane pripovjedačice Eve, i balansirati s knedlom koja nam nerijetko zapne u grlu – katkad se iz nje oslobodi smijeh, katkad groza, katkad osuda. Nesumnjivo, hodanje po rubu komičnog i tragičnog, “normalnog” i “pomaknutog” već dugo nije bilo tako zahtjevno.