Naziv djela: “Priča o teškim vremenima”
Ime autora: Olaug Nilssen
Naziv izvornika: “Tung tids tale”
S novonorveškog prevela: Sandra Ljubas
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: antìpōd
“Trgao bi knjigu za knjigom s police, trgao bi korice, ja ne bih rekla “ne”, ne bih rekla “prestani”, rekla bih “knjigama je mjesto na polici”, rekla bih “knjigama je mjesto na polici”, rekla bih “knjigama je mjesto na polici”. Pio bi iz boce šampona, ja bih te čvrsto zgrabila da ti ga mogu istrgnuti iz ruku. Istisnuo bi sav sadržaj iz tube cinkove masti, ja bih te odmaknula, ja bih te podignula u tvoj krevet, prije sam bila tako jaka, bijes mi je davao supermoći. Sakrila bih cinkovu mast i sapune na vrh ormarića u kupaonici. Zaključali bismo vrata kupaonice. Zaključali bismo kuhinjska vrata. Zaključali bismo vrata praonice.”
(“Priča o teškim vremenima”, Olaug Nillsen)
Društvo smo dijagnoza, utvrdila je autorica Olaug Nillsen na samom početku svoje potresne “Priče o teškim vremenima”. I uistinu jesmo. Sve se mjeri, ukalupljuje; postavljaju se strogo određeni parametri normalnog, rastežu se krivulje urednog razvoja, kronologije prvih riječi – je li ih dijete izgovorilo točno tad i onako kako piše u priručniku; je li jelo mrkvu pa jabuku ili je počelo s tikvicom; nije normalno tako rano odustati od dojenja; je li puzalo, nije, zašto nije, normalno je prvo puzati, ne možeš pravilno hodati, ako nisi puzao. Rastu li zubi uredno, trebali su već krenuti, kakva je stolica, koristi li još pelene, nije normalno nositi pelene tako dugo, zašto već ne koristi kahlicu; a tek duda, loša navika, zar u četvrtoj godini još traži dudu, to nije normalno. Dokud pogled seže, beskrajna polja normalnog i nenormalnog na čijim međama balansiraju zbunjeni roditelji, mahnito nastojeći ne izgubiti ravnotežu. Zasuti savjetima, tečajevima, preporukama, drugim roditeljima koji traže potvrde napretka, natruhe genijalnosti ili priznavanja vlastitog uspjeha kroz “besprijekoran” napredak svog potomstva, pokušavaju se ne udaljiti od doista važnih stvari – zdravlja i ljubavi. Bliskosti s vlastitim djetetom za koju je dovoljan osmijeh, jutarnji zagrljaj ili večernji poljubac, poslijepodnevna šetnja, dječji pogled u koji stanu i mama i tata i cijeli mikrokozmos djetinjstva; koji nije tek puki odraz u mirnom jezeru, već more ljubavi.
No svoj ljubavi unatoč, katkad bude drukčije. Uistinu drukčije. Život se presloži onako kako ne bi trebao i u njega uđe dijagnoza. Padne u ruke svijetu koji ju, silno opsjednut normalnim, jedva dočeka. Da ju, izoliranjem, diskriminiranjem i nerazumijevanjem učini još težom i strašnijom. Jer sama po sebi očito nije dovoljan teret.
Danielu Nilssenu devet je godina i dijagnosticiran mu je autizam. Nesposoban je brinuti se za sebe. Grize, udara, razbija, dovodi u opasnost sebe i druge. Postoji opravdan strah da će popiti sredstva za čišćenje, pojesti otrovnu biljku, pasti niz stube. Njegov je unutarnji svijet nepoznanica, a vanjski borba, neprekidna borba u kojoj se Danielova majka Olaug ljuti, plače, pada od iscrpljenosti, traži pomoć, očajava, bori. Izdržava. Pita se je li moglo biti drukčije, je li zapravo ikada bilo drukčije. Je li Danielov autizam zapravo oduvijek bio tu, a onaj dječak koji je u drugoj godini znao pjesmice naizust, koji je pričao duge, maštovite priče, koji je znao toliko toga da se Olaug katkad pita je li se to uistinu dogodilo, već tada bio na putovanju unatrag, ali to nitko nije primijetio?
“Ti i ja nismo slični u idealiziranju, već u bijesu. Tvoji se izljevi bijesa pojave tako naglo i često se ne možeš izvući iz njih bez tuđe pomoći, a ponekad čak ni kada ti se ona pruži. Cijelo ti se tijelo napne i isijava od intenziteta, urlaš, vrištiš, režiš, grizeš što ti dođe pod ruku. Kada osjetim da u meni sve počinje kuhati, rado bih se poslužila istom taktikom, rado bih se glavom zabijala u zid, rado bih zarila zube u vrata. Ali ne mogu. Ne mogu si dopustiti ni uzdizanje ni bijes. Ti imaš kacigu koja te štiti od samoozljeđivanja… Ja za tebe snosim odgovornost, i ne mogu se ponašati tako da bi i meni trebala jedna takva kaciga da me štiti od samoozljeđivanja.”
(“Priča o teškim vremenima”, Olaug Nilssen)
Norveška spisateljica Olaug Nilssen u svojoj je šestoj knjizi ispripovijedala vlastitu priču. Dirljivo, ali odlučno, kroz roman “moderirajući” trosmjerni razgovor – prvi u kojem se u drugom licu jednine obraća sinu Danielu koji je neverbalan i ograničeno svjestan okoline, drugi, koji vodi s institucijama i stručnjacima od kojih uporno traži pomoć i treći, namijenjen tihom čitatelju kojemu na uvid daje brojna teška pitanja, nepravedne dvojbe i nepodnošljiva čekanja s kojima se moraju suočavati roditelji djece s poteškoćama – Nilssen nam je na uvid dala osobno životno iskustvo. Ono u kojemu je majka autističnog dječaka, ali i dvojice zdravih sinova; iskustvo u kojem roditelji ne žele da njih i njihovo dijete određuje isključivo dijagnoza; iskustvo u kojem su ustanove od kojih traži pomoć od svega najviše zaokupljene traženjem znakova da je Daniel autističan od rođenja i ustrajavanjem na potvrdi da dječak ima intelektualne poteškoće kako bi se novčana odgovornost za pomoć mogla prebaciti na drugu instituciju. Od egzistencijalne im je važnosti svijetu koji izgurava svaku različitost kao kamenčić iz cipele, dokazati kako je Daniel prije bio drukčiji, kako je mogao što i drugi, da se sve dogodilo iznenada i da se drukčija djeca ne vole više, već se vole onako kako bi svaki roditelj trebao voljeti vlastito dijete – bezuvjetno, silno i požrtvovno.
“Pjevušiš sa stražnjeg sjedala. Pogledam te, a ti gledaš ravno ispred sebe.
“Mislim da te volim”, kažeš.
Ja zaustavim automobil.
Stišam glazbu.
Okrenem se.
“I ja volim tebe.”
Još uvijek gledaš ravno ispred sebe, ravno u sjedalo ispred sebe. Odjednom shvatim odakle ti to, i zapjevam:
“Na prozoru na ranoj rosi, napisao sam…”
Čekam, gledam u tebe, i ti odgovaraš:
“Mislim da te volim.”
Ja nastavim:
“Ali led je zamijenilo proljeće, ona pošla je putem svojim.”
(“Priča o teškim vremenima”, Olaug Nilssen)
Prijatelji, međutim, nestaju iz života Nilssenovih, a psiholozi i defektolozi, zajedno s birokratskom nemani dugih, zapletenih krakova nadležnosti, donose nove dvojbe i potpiruju stari očaj. Odustajanje je katkad primamljiva, neodređena crta na obzoru, pomalja se u svim onim danima kada Olaug pokušava sinu staviti pelenu za odrasle, kad on urla, jede naranču s korom, penje se na ormar, kad se Olaug silno plaši da će postati zlostavljačica vlastitog djeteta, da neće moći izdržati sve ugrize i udarce i vrištanje, pa će dići ruku na Daniela, stisnutom pesnicom ili dlanom prekoračiti granicu normalnog ponašanja. Ili bi to novo stanje bilo prihvaćeno kao normalno u njihovoj situaciji? Jer, možda i majka ima dijagnozu? Ili ju je Danielov autizam očvrsnuo ili joj je otkrio da i ona zbog svog “autizma” mora ispraviti neke stvari? Mora učiti. Mora u glavi nacrtati razumljivu kartu prije nego što ispuni svoje društvene obveze.
Sreća je posve relativna stvar. Biti aktivno sretan cijelo vrijeme, utopija je. Odvikavanje od uobičajenih obrazaca življenja i reagiranja te prihvaćanje neminovnosti trenutaka slabosti i preispitivanja vlastitog mentalnog sklopa, postaje novim putem ka novoj sreći. Onoj u kojoj “Priča o teškim vremenima” nije samo pripovijest o žrtvi, već priča o ljubavi, o hrabrosti, o ljutnji, o toplini, o svima nama. O majci koja mora pružiti mnogo više ljubavi nego što je može dobiti. O majci koja se suočava s vremenima težim nego što je mogla zamisliti.
Ljubav nije ista za tebe i za mene; brojne su nijanse različitosti. Katkad najveća snaga dolazi upravo iz njih.
“Pogledam te u retrovizoru. Gledaš ravno u narančasti zid. Zatim naglo odvratiš glavu i pogledaš u mene. Nasmijemo se, ja tebi i ti meni.
Kako se to zove, sasvim je svejedno.”
(“Priča o teškim vremenima”, Olaug Nilssen)