Naziv djela: “Svjetovi J. R. R. Tolkiena – Mjesta koja su nadahnula Međuzemlje”

Ime autora: John Garth

Naziv izvornika: “The Worlds of J. R. R. Tolkien: The Places that Inspired Middle-earth”

S engleskog preveo: Marko Maras

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Lumen

Izgraditi svjetove toliko složene, veličanstvene i gotovo opipljivo stvarne, kakve je u svojim djelima stvorio J.R.R.Tolkien pothvat je dostojan samo najvještijeg pripovjedača, onog čija je mašta odavno prerasla pitoreskni Sarehole, skrovite predjele Otmoorske močvare ili vječnu tamu Coxove špilje koja se pod Tolkienovim perom preobrazila u Svjetlucave pećine Aglaronda ispod Helmove gudure kroz čiji su varljivi mrak stoljećima odjekivali borbeni krici patuljaka i Orka.

Jedan od najpoznatijih svjetskih tolkinologa, britanski novinar i pisac John Garth, u svojoj je knjizi “Svjetovi J.R.R.Tolkiena – Mjesta koja su nadahnula Međuzemlje” čitateljima (koji nipošto ne moraju biti štovatelji Tolkienova lika i djela da bi uživali u ovom iznimnom književnom uratku, op.a.) odškrinuo vrata u nevjerojatan imaginarij J.R.R.Tolkiena – svi oni podzemni gradovi, šuplja brda, špilje, rupe, tajni prolazi i palače o kojima smo čitali u Hobbitu, Gospodaru prstenova, Silmarillionu…, napokon su dobili stvarno obličje. Crpeći nadahnuće iz vlastitog djetinjstva, arheologije, folklora, trogloditskog iskustva u rovovima Prvog svjetskog rata (mračna Moria ili pak jezivi labirinti Maglenih planina zlokobno podsjećaju na rovove bojišnice u Sommi u kojima je pisac strahovao sluteći nevidljive zapuhe vjetra od eksplozije ili bojnog otrova od kojeg bi i sâm zrak postao smrtonosan) i putovanja tijekom života, Tolkien je u svojim djelima gotovo savršeno izbrusio dijamant spisateljskog umijeća te, primjerice, Međuzemlju udahnuo takvu uvjerljivost, “da je više geologa koristilo suvremene znanstvene teorije da analizira njegove kopnene mase”.
Naročito je fascinantna bila Tolkienova očaranost prirodom, “šumovitim krajevima” koji u njegovoj mašti predstavljaju “mjesta slobode i zamke, utočišta i užasa”. Baš kao što su se braća Tolkien u Sareholeu znala penjati na javor i užetom podignuti košaricu sa slatkišima ili se pak u djetinjem utočištu šumovitog gorja Lickey kod Rednala skrivati u krošnjama ne bi li pobjegli od sve tamnije sjene majčine bolesti i, poslije, smrti, tako je i Thorin Hrastoštit u “Hobbitu” bježao pred goblinima i vargovima u guste grane visokih borova, a Prstenova družina noćila u krošnjama malorna u Lothlórienu.
Drevna prošlost vreba sa svake stranice Tolkienovih pripovijesti; nadahnuće za Argonath s divovskim kipovima osnivača Gondora, Minas Tirith što isklesan gotovo dotiče oblake, poteklo je iz ruševina starog Egipta; iz njegovog je pijeska rođena “opsesija Númenórana veličanstvenim grobnicama”, a čežnja za morem preobražava se u nevjerojatnu odiseju u kojoj cijelu njegovu mitologiju (mit o stvaranju u Silmarillionu) 1914. pokreće slika lađe koja plovi u nebo, s kojom završava i Gospodar prstenova.

John Garth priskrbio si je težak zadatak koji je ispunio iznad svih očekivanja – pokušavajući nas približiti izvoru Tolkienovog nadahnuća, materijalizirati sve svjetove i predjele iznikle na stranicama njegovih knjiga, pružio nam je mnogo više nego što smo mislili da će moći: i sâm je uspio stvoriti još jedan izniman svijet. Onaj u kojem se na nevjerojatan način spajaju mašta i stvarnost, mitologija i povijest, drevno i moderno.
Uspio je u nama pobuditi neobičan, no vrlo stvaran osjećaj kako Međuzemlje zapravo nije nastalo zbog priče, već je postojalo mnogo prije nje; ono je zaseban entitet, prapočetak Tolkienovog legendarija, “stvoreno da odražava ono što je najviše volio i mrzio u svojem svijetu”, a mi smo dobili jedinstvenu priliku barem na trenutak biti njegovim dijelom.

Nisu svi koji lutaju izgubljeni, napisao je jednom J.R.R.Tolkien. I doista, svako od mjesta u “Svjetovima J.R.R.Tolkiena” ima svoj jasan cilj – povesti nas putem na kojem ćemo shvatiti kako je neke granice najlakše prijeći tek kad ih izbrišemo u sebi.