Naziv djela: “Od dragosti”
Ime autora: Margaret Atwood
Naziv izvornika: “Dearly”
S engleskog preveo: Mate Maras
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Lumen izdavaštvo
“Nema više plesanja, ali još
nosim svoje srebrne cipelicesvoje srebrne papuče,
sve su njihove želje istrošenei nema načina da dođem doma.”
(ulomak iz pjesme “Srebrne papuče”, zbirka poezije “Od dragosti”, Margaret Atwood)
Oh, s koliko neobične sjete piše Margaret Atwood. Navikla sam komunicirati s njom unutar zidina Gileada, slušati je kako pregovara kroz ispovijesti Grace Marks ili pak putovati distopijskim zakutcima trilogije “Ludi Adam”.
No nisam se pripremila za stihove. Njezin me žal uhvatio nespremnu i plačljivu, srca ispunjenog onim čudnim osjećajem koji se javi kad u vedri sumrak promatramo nebo koje se preobražava u bojama – indigo plavoj, krvareće crvenoj, čeznutljivoj zlatno žutoj, sjetnoj tami ljubičaste – kad nas svlada neopisiva tuga spoznaje kako smo maleni, sami u svom rođenju i smrti, kako ćemo jednog dana to nebo, te boje vidjeti po posljednji put. Još jednom dahom zamagliti nebeski vitraž i promijeniti obličje zauvijek.
“Ali oni dragi, gdje su oni?” pjeva lady Margaret. “Gdje? Gdje? Nakon nekog vremena?/Ti zvučiš kao ptica./Zastaješ, ali tuga nastavlja nazivati./Ostavlja te i odlijeće/preko hladnih noćnih polja…” , i dalje nas pita ostavljajući odgovore da ih, melankolični, tek naslućujemo zatvorenim očima, dodirujemo jagodicama prstiju iz kojih su i nama izmaknule godine.
Margaret Atwood svoje je pjesme pisala između 2008. i 2019. Kako sama priznaje, tijekom tog vremena, svijet se mijenjao – mračnije, podmuklije. Gubila je mladost i osobe koje je voljela (ovu je zbirku posvetila preminulom životnom suputniku Graemu). A tuga i spoznaja kapale su kroz olovku u njezinoj ruci. Život i smrt, ljubav i rastanak, pravda i nepravda. Sve se slilo u retke tih “kasnih pjesama”, kakve pjesme obično već i jesu: “kao pismo koje pošalje mornar a stigne poslije njegova utapanja.”
No iako se koprena neke udaljene nostalgije omata oko mnogih stihova, ova je zbirka Margaret Atwood prije svega smiraj nakon duge, naporne žetve; snoplje bogatog životnog iskustva u koje je upleten optimizam čije vrelo nisu isušile teške godine.
U nekim je pjesmama gotovo moguće uhvatiti vragolasti sjaj u autoričinom oku, iskru koja priječi da se ugasi luč gladi za životom. Jer, “Od dragosti” je poput spomenara. Ali ne onakvog kakav se piše u nižim razredima osnovne škole, u znatiželjnom, lutajućem djetinjstvu. Ova je zbirka poezije spomenar koji čuva snagu, žar poznih godina. Onih u kojima često znamo reći – ah, da je mladost znala, da je starost mogla! Lady Margaret Atwood ne zaziva minule godine sa žaljenjem. Ona ih slavi, poštuje i pronalazi svoje mjesto u njima. Usuđuje se pogledati unazad i preispitati ono što se mnogi ne bi usudili. “Od dragosti je željela, od dragosti čeznula.” I na koncu, i žali samo – od dragosti.