Naziv djela: “Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici”
Ime autora: Catriona Ward
Naziv izvornika: “Last House On Needless Street”
S engleskoga preveo: Igor Rendić
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.
“Bogovi su nam bliže nego što mislite. Žive među drvećem, iza opne tako tanke da ju se može rasparati noktom.”
(“Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici”, Catriona Ward)
Ruku na srce, većina bi se osvrta za “Zadnju kuću u Nepotrebnoj ulici” mogla svesti pod zajednički nazivnik “čudnog”, “neobičnog” ili pak “uznemirujućeg”, i nema ničeg lošeg u tome, naprotiv. Catriona Ward doista je dala sve od sebe da napiše roman o kojem će biti nemoguće izgovoriti više od nekoliko rečenica bez opasnosti odavanja cjelokupne radnje čija najveća strava leži upravo u činjenici da je posve moguća. Događa se, možda upravo sada, u nekom bližem ili daljem kutku svijeta, strašnija nego što ju bilo koja knjiga može opisati. Ljudi su najgore od svih životinja, zlostavljanje ostavlja ožiljke dublje od svih ponora, a um se, da bi spasio i sebe i tijelo u kojem prebiva, katkad mora prilagoditi. Shvatila sam to kad sam kroz oči mačke Olivije gledala figuru babuške u mračnoj kući u kojoj je zrak zaudarao po prašini i ustajalosti grobnice, čiji su prozori bili zakovani šperpločama, a stanari (ne)stvarniji od dimenzija u kojima su odabrali živjeti. Lutka koja u utrobi skriva svoje zatočene dvojnice znakoviti je čuvar redaka u kojima Catriona Ward skriva mračnu tajnu svoje pripovijesti.
Prva stvar koju mrzim zove se babuška. U njoj je manja verzija nje same, pa još jedna u njoj, i tako dalje. Užasno. Zarobljene su. Zamišljam ih kako vrište u mraku, nepomične i nijeme. Lice lutke široko je i prazno se smiješi. Čini se tako sretnom što je zatočila svoju djecu.
(“Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici”, Catriona Ward)
Nikad razriješeni slučaj nestanka Djevojčice sa sladoledom, neprilagođeni muškarac koji u zapuštenoj kući živi s kćeri i mačkom, tajne zakopane duboko u vlažnim sjenama šume, tek su putokazi namijenjeni poigravanju s čitateljevim očekivanjima dok skida sloj po sloj ove zamršene, uznemirujuće priče.
Na spisateljičine vješte “mind games” nije ostala imuna niti autorica ovih redaka zaključivši kako se, kao i u većini djela ovog žanra, i ovdje najnapetiji trenutci stvaraju u našem umu dok pokušavamo pretpostaviti kamo bi nas priča mogla odvesti. Mnogo je “klipova pod noge” bacila čitatelju Catriona Ward, usmjeravajući ga u različitim pravcima svakim novim poglavljem knjige. Mrak je uvijek bio iza ugla, nešto se prijeteće nadvijalo nad rečenicama niti na trenutak ne dopuštajući da nas napusti onaj nelagodan osjećaj kako nešto užasno nije u redu.
“Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici” vrlo je tragična, mučna i, u konačnici, dirljiva i bolna priča o razornoj snazi traume, krivnji, osveti i ljudskoj sposobnosti preživljavanja, ali i izvrstan primjer vještog pripovijedanja, spretne gradnje fabule koja se sastoji od toliko posebno razrađenih dijelova da se na kraju ne možete odlučiti je li vas više impresionirala tema, odnosno radnja romana ili pak način na koji je djelo konstruirano. Teme nestanaka, ubojstava i neprilagođenih čudaka davno su nadrasle uobičajene okvire; Catriona Ward pozabavila se, naime, nekim vrlo osjetljivim i mučnim pitanjima, pa ih smjestila u pripovjedački labirint iz kojeg je, što god mislili o ovom romanu, vrlo teško pronaći izlaz.