Naziv djela: “Pjevam a planina pleše”
Ime autora: Irene Solà
Naziv izvornika: “Canto yo y la montaña baila”
S katalonskoga preveo: Nikola Vuletić
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Vuković & Runjić
“Meni je poezija u krvi. I čuvam sve pjesme u sjećanju, kao u kakvoj uspravnoj komodi. Vrč sam pun vode. Obične vode, kao što je voda iz potoka ili izvora. Nagnem se i iz mene se izlije mlaz stihova. I nikada ih ne stavljam na papir. Da ih ne bi ubio. Jer papir je slatka voda rijeke što se gubi u moru. To je mjesto gdje sve propada. Poezija mora biti slobodna poput slavuja. Poput večernjega lahora. Koji odlazi u Francusku. Ili ne. Odlazi kamo želi.”
(“Pjevam a planina pleše”, Irene Solà)
U selima Camprodon i Prats de Molló ukotvljenima u granitnim i vapnenačkim usjecima Pireneja prije početka vremena rođenim u sporoj snazi alpske orogeneze, Irene Solà pronašla je priču. Jednostavno ju je zagrabila, kao vjedrom iz izvora, i dala nam piti, ledenu, s okusom stijena i zemlje i sedimenta. I krvi i smrti i rođenja i tajni i prirode izvan svega prirodnog. Nad njom lebde duhovi španjolskog građanskog rata i divlji zlodusi onih što ne prihvaćaju smrt i pomirljive duše onih koji su prihvatili život.
“Kada je Sió poludjela, moj je muž rekao da ponekad, da bi preživio, moraš zakopati uspomene, ali da oni koji su patili uvijek nabacaju previše zemlje.”
(“Pjevam a planina pleše”, Irene Solà)
Katalonija kroz autoričino pripovijedanje vijuga poput poskoka; ono je snomorica ubrizgana otrovom vipere aspis pirenejskih kamenjara, i munja što se šezdesetih godina prošlog stoljeća u olujnoj noći ugasila na glavi jednog Domeneca, i šutljivi Hilari kojeg dvadeset godina poslije prijatelj ubije u lovu jer ga zamijeni sa srnjakom (a Hilari zna da mu nije bilo suđeno postati jelenom kad ti je u amanet ostavljen metak i munja), i stara Neus što uvijek pogađa kada će snijeg i tjera duhove koji ne znaju da im njihov dom više nije dom; ono je postojano poput žeravice, pa čas progovara prolomom oblaka, čas klobucima gljiva, čas lavežom psa.
“Jer oduvijek smo tu i uvijek ćemo biti tu. Jer nema početka ni kraja. Jer je stručak jedne stručak sviju. Klobuk jedne klobuk je sviju. Spore jedne spore su sviju. Priča jedne priča je sviju. Jer šuma pripada onima što ne mogu umrijeti. Što ne žele umrijeti. Što neće umrijeti jer znaju sve. Jer prenose sve. Sve što treba znati.”
(“Pjevam a planina pleše”, Irene Solà)
Sve je dopušteno kod Irene Solà, jer sve u kaosu ima savršen smisao; glasovi su se spustili s Pireneja i sa sobom donijeli živote kojima pripadaju isprepletene s legendama i magijom. Sve je povezano, vrzino kolo sudbina, duša, poraza.
Rečenice su poput navalnog vozila, gaze sve što im se nađe na putu, udaraju i sudaraju se sa zbunjenim i znatiželjnim čitateljem i sve je nekako grozničavo i ne znamo što bismo zapravo rekli o svemu tome, a imali bismo toliko toga za reći, samo da nam Irene Solà nije svezala jezik u čvor, još onomad kad su gljive u kišnoj šumi zborno pjevale “sjećanje jedne sjećanje je sviju”, a mi slušali kako život pulsira u ritmu Els Segadors, jer sve je to Katalonija, zemlja u kojoj Pirenine planine probadaju nebo onako kako nas bodu spisateljičine riječi. Nisu uvijek ugodne za pročitati; struja svijesti psa ili medvjeda možda nas ostavi u gađenju, možda se stanemo gnušati svih tih vlažnih njuški, i dahtanja, i žudnje za parenjem i strahom i kostima i mesom, i mirisa, trpkih i odbojnih (tko bi rekao da smo tako prosti, tako životinjski u životinjskim očima; “samo kukavne zvijeri ubijaju ono što ne jedu”), no jednom započete, traže biti privedene kraju.
“Pjevam a planine plešu” rekonstrukcija je imaginarnog u stvarnom svijetu, Irene Solà ima jasno, racionalno polazište, no svjesno ga i brižljivo otklanja i piše roman koji se čvrsto drži korijena i tradicije, istodobno odabirući ka budućnosti krenuti putem naslijeđa, obnoviti se kroz folklor i magiju, tugu, gubitak i čovječnost opisati mirisima, teksturama i glasovima kakve rijetko imamo priliku čuti. Mitski su elementi toliko ukorijenjeni u ljudske živote da ih čitatelj jednostavno prihvaća takve kakve jesu, ne preispitujući početak i kraj te tanke granice mogućeg i nestvarnog. Neovisno pripovijeda li nam planina, olujni oblak, srnjak ili čovjek, glas se doima potpuno jednakim; čudesan realizam jezika Irene Solà stopio se s katalonskom mitologijom i identitetom regije u kojoj njezini likovi žive u toj neobičnoj, magičnoj simbiozi.
“Jer ima stvari koje ne želiš znati, a naučiš ih zauvijek.”
(“Pjevam a planina pleše”, Irene Solà)