Naziv djela: “Rat je svugdje isti”

Ime autora: Slavenka Drakulić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Fraktura

“Možda je moguće podnijeti manjak struje i vode, čak i jaku hladnoću i glad, ali nemoguće je predugo podnositi stanje beznađa.”

(“Rat je svugdje isti”, Slavenka Drakulić)

Rat je svugdje isti. U svakom se gazi, ubija, zatire. U svakome se mrzi, jer ništa tako dobro i učinkovito ne ujedini ljude kao mržnja. Nigdje se lakše ozvijeriti nego u ratu. Nigdje lakše susjeda s čijom su se djecom tvoja igrala, kojem si nosio kolače za slave ili bajrame ili Uskrse i koji su svi bili jednako ukusni (jer što kolač znade što se slavi, bitno je da se ima s kim podijeliti), ustrijeliti na kućnom pragu, možda mu pretući ženu, djecu, jer više se ne poznajete jednom kad rat upoznate. On izbriše sjećanja i umjesto njih posadi mržnju, uvjeri vas kako je najvažnije što ste po nacionalnosti, kojem se bogu klanjate, je li teži za nositi krst ili križ; uvjeri vas da sve od prije više ne vrijedi, jer ako je netko Srbin, Hrvat ili Musliman, on je manje čovjek; rat je svugdje isti, pucaj, kolji, pucaj još jednom, makar i mrtav leži, čovjek nenaoružan, jedino mu oružje što nije tvoje nacionalnosti, tvoje vjere, jer tvoj je Bog pravedniji i bolji i veći, nema u njegovom raju mjesta za drugačije. I djece se rat boji, pa i na njih krene, probode ih, spali ili dokrajči metkom u ružičastim pidžamama, pa još prišapne kako u sljemenskim šumama ima mnogo smeća, pune su ga tamne, gladne jame. A zapravo ima samo tišine i duše jednog malenog uplašenog zeca što je vječno usnuo ispod tankog sloja snijega u majčinom naručju. Možda je neki od tih silnih bogova pod krinkom čijeg imena ubijamo, zaplakao? Ne kišom, već snijegom. Smrznule su suze od stida što je ikad obećao ljubav prema ljudima.

Boji se rat i ljubavi. Ona ga najviše plaši, pa želi dokazati kako je jači od nje, kako ju može prekinuti poput konca; i nije mu važno čija imena ta ljubav nosi, nije mu važno voli li onako kao što je Admira voljela Boška dok su u krvi ležali pedeset metara od slobode i čitav jedan život daleko od domovine u kojoj ljubav nekad nije umirala u oku snajpera.
Rat je svugdje isti. Kad protutnja vojničkim čizmama, tenkovima, avionima, kad očisti žito od kukolja (bog valjda svoje prepozna, kad već metak ne može), tada sve utihne. Samo tijela na ulicama, u kućama, na dvorištima, napukle lubanje, ruke, noge i utrobe posvuda, palež i tišina. Nitko više ne preklinje za život, ne odjekuje kroz avlije „nemoj, nemoj, molim te, znamo se, nemoj“, nema pucnjeva što režu zrak iznad planina i rijeka, što cijepaju na pola oblake iz kojih cure davni smijeh i tabletići na televizorima i “Nedjeljno popodne” i “Muzički tobogan” i prvomajske zabave i karanfili, crveni, najcrveniji, sad samo na njih krv oko mrtvih glava podsjeća. Ničeg više nema, rat je svoje odradio, sad idu lešinari, sad idu junaci, sad idu svi oni što nisu znali, što su samo slušali, što im je zapovijed bila početak i kraj, što su istom rukom svoje dijete milovali i tuđe u jame bacali, što su revere punili odličjima, a duše i savjest ispraznili i oprali. Moralo se. Kad se čovjek ozvijeri, i zvijeri poniknu glavama.

Rat je svugdje isti, piše Slavenka Drakulić u istoimenoj zbirci eseja o bremenu rata kao vječnoj i sveprisutnoj temi, koji su u različitim publikacijama izlazili od 1991. do danas.; svrdla kroz slojeve zla, zastrašujućeg potencijala začetog u gotovo svakom od nas; koliko smo sposobni, kad nam okolnosti za to pruže izgovor, ogreznuti u njega, počiniti zlo drugom ljudskom biću; ne dopušta nam da zaboravimo koliko uspješno rat odolijeva vremenu, napretku – sposobni smo za najveća medicinska, znanstvena i ina postignuća, no ne znamo obuzdati žeđ za krvlju, pohlepu za komadom zemlje, mržnju prema drugome. Letimo u svemir, a poniremo u bezdane zabluda kolektivnih krivnji, nemogućnosti počinjenja zločina u obrambenom ratu, veličanja ratnih zločinaca. Iznova i iznova ubijamo svaku žrtvu, dodajemo još sloj zemlje na masovne grobnice.
Ne možemo nadići zlo, “roditelji o tome nerado govore, škola i povijest prikazuju te ratove jednostrano, a društvo ga svodi na ritualne proslave ove ili one obljetnice, bitke, žrtava“, utvrđuje Drakulić. Sjećanja su pak duboko osobna i neprestano u srazu sa “službenim” verzijama koje nam nudi povijest, njima se manipulira kao i osjećajima, nikad ne dopuštajući ranama da posve zarastu. U svakoj od njih se ostavlja barem mali rez, rupica dovoljna da u nju uđe prst, pa povremeno duboko provrti kroz nju, da zaboli, jer rat je svugdje isti. Jednom započet, nikad uistinu ne prestaje. Samo mijenja bojišta i oružje, ako mu na vrijeme ne stanemo na put. Ako ga ne prepoznamo dok se na prstima uvlači u novine, televiziju, kuće, u ljude.

Zato su važne knjige poput ove. Da upoznamo rat. Jer zlo nema uvijek lice kakvo smo zamišljali da će imati.

“Najgore bi bilo da shvatimo i prihvatimo da su čudovišta obični ljudi, poput nas, koji su se zatekli u drugačijim okolnostima. Zato trebamo čudovišta, bilo da se radi o ljudima, čitavim nacijama, državama, zemljopisnim pokrajinama ili različitim kulturama – trebaju nam da njima operemo vlastite okrvavljene ruke.”

(“Rat je svugdje isti”, Slavenka Drakulić)