Naziv djela: “Noćno nebo s izlaznim ranama”

Ime autora: Ocean Vuong

Naziv izvornika: “Night Sky With Exit Wounds”

S engleskog prevela: Lora Tomaš

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Hena com

“Ne dodirujemo li jedni druge samo da se uvjerimo da smo još uvijek tu?”

(ulomak iz “Na zemlji smo nakratko predivni” iz zbirke “Noćno nebo s izlaznim ranama”, Ocean Vuong)

Ukupno trideset pet rana nanio nam je Ocean Vuong. Trideset pet rana za trideset pet pjesama iza kojih ostaju prazne čahure; mirišu na barut i pepeo homoseksualnog para spaljenog u njihovom domu u Dallasu 2011., na naslijeđe vijetnamskog rata čije breme nosi dvogodišnji dječak koji s roditeljima iz Saigona bježi u naručje američkog sna, na siromaštvo, obiteljsko nasilje, na nepripadanje, na potrebu za ljubavlju. “Jedna po jedna, zvijezde padaju na nišanu“, dok Vuong orfejski zdvojno prebire po stihovima; jesmo li i mi poput Euridike kad ne znamo do kakvih nas tamnih bezdana mogu odvesti ove pjesme?

“Kako svjetlo

sačuva sjenu

tako što je proguta.”

(ulomak iz “Skok u vatru”, Ocean Vuong)

Svaki je stih metak čiju putanju pratimo, njegov nas vatreni trag vodi kroz Vuongove pjesme u kojima se i povijest i politika i ljubav i krivnja i smrt isprepliću na zastrašujuć način. “U tijelu gdje sve ima cijenu, bio sam prosjak” – već na samom početku susprežemo dah, jer baš kao niti Vuong ne znamo “da ući u pjesmu – znači izgubiti put natrag.” Staza je, naime, mnogo; stapaju se u beskrajno dugog reptila na čijim se ljuskama ljeska i crveno nebo i žute zvijezde i Ujak Sam koji ih skuplja u svoje okrilje, i sve se sažima do točke pucanja, povijest naroda postaje poviješću jedne obitelji, rat je u rovovima i u dječjim sobama i Ocean Vuong koristi svoje oružje, alkemiju riječi, koja sve to preobražava u vatru.

I tada nas dočeka. Na stranici broj šesnaest, baš toj, nju sam zapamtila, na njoj piše “Obada s gorućim gradom”, i ja u glavi doista čujem Irvinga Berlina kako pjeva “White Christmas” i čujem i bombu koja na ulicama Saigona eksplodira četrdeset osam godina ranije. Radio Oružanih snaga svira pjesmu o bijelom Božiću i otpočinje operacija “Česti vjetar” i Vuong niže stihove na redenike i pogađa u metu – “Božić, to je radost i san, načelnik policije licem u lokvi Coca-Cole./Džepna fotografija njegova oca natapa mu se pored lijevog uha.” Saigon pada, “dok helikopter podiže žive taman izvan dohvata.”
Vuong vješto provlači tišinu između stihova, fragmenti pjesme o toplini Božića miješaju se sa zagušljivom vrelinom vatre. Svijet gori i vojni kamioni ulijeću u raskrižja i “pjesma lebdi gradom poput udovice”; slijedim stihove onoliko daleko koliko se usuđujem ići. “Zvijezde su izlazne rane svake greškom ispaljene riječi“, i ja prolazim kroz te tamne otvore i ne znam što me čeka dalje, iza obzorja koje povremeno nestane.

“Oceane, ne boj se.

Kraj puta tako je daleko

da je već iza nas.

Ne brini. Tvoj otac je tvoj otac

samo dok jedan od vas ne zaboravi.

Kao što se ni kralježnica neće sjetiti krila

bez obzira koliko nam puta koljena

poljube asfalt.”

(ulomak iz “Jednom ću voljeti Oceana Vuonga”, Ocean Vuong)

Ocean Vuong rođen je 1988., njegovo je iskustvo rata posredno, prepričano, pročitano, no on ga iznosi tako živo i uvjerljivo da ga gotovo dodirujemo. Njegova su sjećanja posve intimna, u nekima više nema rata, ali su ožiljci posvuda – opisuje majku na njezinom radnom mjestu u pedikerskom salonu, uvijek prisutan miris kemikalija i znoja. Prisjeća se vlastitih, najranijih, seksualnih iskustava bez straha, bez srama; “dečko usnuo pored dečka ispunit će polje otkucajima”; spominje se prijatelja koji umire od predoziranja, priča o depresiji, o životu, o ljubavi, o onima koji su imali “ruke kao netko koga je poznavao”, vodi nas stihovima i mi se probijamo mučno i teško. Katkad izbijemo na čistinu i sve je tako čisto i lijepo i puno ganuća, a onda opet upadnemo u rovove i mrak i tišinu, a Vuong tješi i nas i sebe da je “najljepši dio tvoga tijela onaj na koji pada sjena tvoje majke.”

Teško je, uistinu teško, pronaći prave riječi o ovoj zbirci. Ocean Vuong poseban je na toliko mnogo načina. Nije mi se svidio svaki od njih; neke sam čitala s odbojnošću, odbijala sam prihvatiti objašnjenja koja je nudio, vezala su mi utrobu u čvor i nakupljala slinu u dubini grla. Drugi su me dirnuli preko svake mjere, ležala sam dugo među tim riječima, premetala ih po mislima i napokon se složila da je samoća uistinu i dalje vrijeme provedeno sa svijetom, a u samoći se žamor svijeta najjasnije čuje.

“Jer razlika

između molitve & milosti

u tome je kako mičeš

jezikom.”

(ulomak iz pjesme “Devocija”, Ocean Vuong)

Oceana Vuonga, tog posebnog pjesnika i pisca koji dijeli svoje američko ime s velikim morem koje dodiruje mnoge obale i čini to uvijek na drukčije načine, treba prije svega osjećati. Osjećati negdje u dubini, svatko na drukčijem mjestu, onom na kojem riječi prestaju biti riječi, i postaju zvijezde. Pa ako vas mrak zatekne na putu kroz stihove, samo posegnite za njima.

“Ulazim

u vlastiti život

onako kako su riječi

ušle u mene –

padajući

kroz

tišinu

ovih širom

otvorenih usta”

(ulomak iz “Logofobija”, Ocean Vuong)