Naziv djela: “Rekonstrukcija”
Ime autora: Viktorie Hanišová
Naziv izvornika: “Rekonstrukce”
S češkog prevela: Branka Čačković
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Fraktura
“Nisam prema njoj osjećala mržnju, ljubav, pa čak ni bijes. Nisam osjećala ništa. Uopće mi nije nedostajala. Mučila me jedino nagrizajuća bol zbog toga što nisam znala zašto je to učinila. Zašto me je ovdje ostavila.”
(“Rekonstrukcija”, Viktorie Hanišová)
Može li se ikada, ikako, pronaći olakotna okolnost majci koja ubije vlastito dijete, bilo da ga činom proširenog samoubojstva povede sa sobom u smrt ili mu, pak, oduzme život ubojstvom? Majci koja je jedina osoba na svijetu koja bi dijete trebala bezuvjetno voljeti, kojoj dijete vjeruje bez zadrške, koju smatra utočištem od svih zala?
Sa stajališta majke, nikako ne mogu pronaći opravdanje; srce i um mi ne dozvoljavaju čak niti pokušati shvatiti strašne razmjere ovog čina. No iznad svih pitanja lebdi najgore od svih – postoji li odgovor na ono “zašto” koje se zauvijek zadržava iznad mjesta zločina, čak i kad su tijela već odavno nestala?
Eliška Součková rođena je s devet godina, deset mjeseci i sedam dana. Upravo je toliko boravila na ovom svijetu kada je njezina majka Kateřina Eliškinog petogodišnjeg brata Mikuláša omamila lijekovima za spavanje, pa ga ugušila kabelom usisavača. Kad je izdahnuo, prerezala si je vratnu arteriju i umrla pored sina na podu dnevne sobe. Eliška ih je pronašla zauvijek usnule; dvije voštane figure, tek neprepoznatljivi otisci jednom najdražih, onih koji su se tako nasilno otrgnuli iz njezina djetinjstva.
Otac je sišao s uma, nakon vrištanja uslijedila je tišina, nakon tišine alkohol. Eliška više nije pripadala nikome. Očevi bol i nemoć bili su veći od ljubavi prema kćeri, pa je devetogodišnjakinja pripala majčinoj sestri Leonie, mučaljivoj, tvrdoj ženi koja je u gustoj, svojevoljnoj odcijepljenosti od svijeta, dane provodila u zamračenoj kući, sjedeći u naslonjaču i naizmjenično dozirajući čaj, kekse i nijemo zurenje u fotografiju pokojnog supruga. Eliška je rasla, školovala se, njezin je život tekao onako kako već teku životi u kojima svaki dan završava upitnikom, sve većim, tamnijim i silovitijim, sve dok joj se jednog dana, godinama poslije tragedije, njegova oštra kuka ne zarine duboko u grudi.
Tada, neposredno prije Eliškinog odlaska na studij arhitekture, započinje rekonstrukcija. Zanimljivo, Elišku najviše zanima obnova povijesnih građevina. Naizgled pogodna paralela za rekonstrukciju obiteljskog (samo)ubojstva.
No život nije građevinski projekt i Eliškina se metoda postupno počinje urušavati.
Glavna junakinja forenzički posvećeno secira prošlost, prebire po sjećanjima, razgovara sa svjedocima jedne tragedije i života koji joj je prethodio, preispituje moguće razloge, istodobno tonući u nezdravu opsjednutost slučajevima majki čedomorki, djecoubojica, žena koje biologija naziva roditeljicama, no istinska priroda bilježi ih kao anomalije, crvotočine kroz koje se iz kakve paralelne dimenzije provuklo nešto čudovišno i nazvalo se majkom. No sve su te majke naizgled imale “razlog”. Svirep, sumanut, iracionalan, bez opravdanja.
Sve, osim Kateřine Součkove.
“Kad bih noću spavala, sve žene ubojice spojile bi se u jedno čudovište koje je pucalo, klalo i gušilo i imalo je lice moje majke.”
(“Rekonstrukcija”, Viktorie Hanišová)
Narativ romana ne prati liniju prema kojoj bi početna tragedija mogla navesti čitatelja da očekuje kakvu uzbudljivu kriminalističku istragu. Detektivska je priča, naime, potpuno sekundarna, jer postupno postaje jasno da nije najvažnije dobiti odgovore na pitanja što je i zašto Eliškina majka učinila sa svojim i životom malenog Mikyja, već što će glavna junakinja učiniti s vlastitim životom. Jer “preživjeti nije isto što i živjeti.”
I dok se na početku pokušaja rekonstrukcije strašnog događaja Eliškin pristup čini nevjerojatno racionalnim, gotovo kao da nepristrano istražuje tuđi slučaj, kako sve više kostura izlazi iz obiteljskih ormara, njezina sigurnost nestaje. A relativno normalan život koji je dotad vodila (studij, malobrojni prijatelji, partner) polako nagriza opsjednutost. Čak je i “nebo bilo zastrašujuće plavo.”
Nemoć koju izazivaju neodgovorena pitanja stvara uznemirujuć obrazac koji stavlja točke tamo gdje im nije mjesto.
Mlada češka spisateljica Viktorie Hanišová napisala je roman koji će, vrlo izvjesno, u većini čitatelja izazvati tjeskobu, frustraciju, ljutnju. Autorica ovih redaka nije uvijek mogla suosjećati s Eliškom, katkad sam ju poželjela primiti za ramena i snažno protresti. Plašilo me je ponavljanje obrazaca kojemu je težila.
Za svaki strašan, okrutan čin potrebno nam je objašnjenje, razlog za koji bismo se mogli uhvatiti, pa reći: “da, to je to, kako samo nisam prije shvatio” i onda živjeti život bez tog strašnog pritiska u grudima koji se prikrade svakog jutra kad se probudimo i shvatimo da je sve stvarno i da se ništa nije promijenilo i da su mrtvi vječno nijemi, a mi živimo zgrčeni u onoj crtici između godina njihova rođenja i smrti.
“Rekonstrukcija” nije roman o ubojstvu i samoubojstvu, nije roman obrata i razrješenja, zločina i kazne; “Rekonstrukcija” je prastara želja za življenjem u prošlosti, medvjeđa klopka koja nas, kako se pokušavamo izvući, sve više ozljeđuje.