Naziv djela: “Čudakinja”
Ime autora: Moa Romanova
Naziv izvornika: “Alltid fucka upp”
Sa švedskog prevela: Željka Černok
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: V.B.Z.
“Imam osjećaj da sam ovim stripom skinula hlače i sad to više nitko ne može učiniti umjesto mene. Zapravo, sad više nitko ne može ništa drugo nego smijati se“.
(Moa Romanova o “Čudakinji”)
Čudakinju” sam pročitala tri puta. Prvi sam je put odložila opterećena upitnicima, naizgled nefluidnom pričom, grotesknim crtežima. Goblin Girl (engleski prijevod “Čudakinje”, op.a.) bila mi je upravo to – neprivlačno, strano biće zapleteno u gotovo nadrealno bivanje, njezina otuđenost i tjeskoba stvarali su u meni osjećaj nelagode; nebrojeno sam se puta uhvatila kako se mrštim gledajući ilustracije mlade švedske autorice Moe Romanove.
Drugo je čitanje počelo kao pružanje druge prilike, popunjavanje praznina koje su se otvorile prvim iščitavanjem. Tu smo se negdje, na pola puta, pronašle Goblin Girl i moja malenkost. Pogledala sam je malo bolje, zastala sam pored svake ilustracije na kojoj je mlada žena, umjetnica u svojim dvadesetima, grcala u valovima paničnih napadaja; uvidjela sam kako su njezin groteskni prikaz, njezine čudnovate (dis)proporcije savršen portret duše u jednom trenutku njezina postojanja. Potpuno nesavršenog postojanja; pasivnog, nemoćnog oduprijeti se iracionalnim strahovima, vječito u fight or flight stupnju pripravnosti. Razumjela sam kako je vrijeme da trećim čitanjem čestitam Moi Romanovoj na tako hrabroj, gotovo nadrealnoj autobiografskoj ispovijesti, onoj u kojoj se slovom i crtežom suočava sa svijetom, progovara o vlastitom psihičkom zdravlju zatočenom u začaranom krugu besciljnog životarenja, odlazaka na partyje uronjene u eksperimentiranje s drogama, ali i o vrlo neočekivanom načinu na koji joj je bizarna Tinder afera sa ostarjelom, trideset godina starijom, televizijskom zvijezdom pomogla izaći iz crne rupe tjeskobe i depresije.
Sve je vrlo detaljno i sirovo u “Čudakinji”, njezina ispovijedna narav ne prikazuje Mou Romanovu u najboljem svjetlu. Autorica ilustrira samu sebe u potpunom rasulu, otuđenosti, nemogućnosti biti prisutnom u stvarnosti, sadašnjem trenutku. Jedan od primjera sve golemosti njezine distance pokazuje i oduzimanje ljudskog lika vlastitoj majci; ona je, naime, prikazana kao jedan od Moomina (glavni junaci u seriji knjiga i komičnog stripa finsko – švedske književnice i ilustratorice Tove Jansson, op.a.). Brojni su takvi primjeri u ovom grafičkom romanu, na prvi pogled iznimno neprivlačnim, gotovo odbojnim, no sa svakim čitanjem sve zaslužnijim dobitnikom Eisnerove nagrade (stripovskog pandana Oscaru koji se od 1988. dodjeljuje na jednoj od najvažnijih konferencija stripa, onoj u San Diegu) za najbolji strip preveden na engleski jezik 2021. godine.
“Čudakinja” je nesumnjivo vrlo specifična; upravo je taj negativan, samokritičan pristup trenutku vlastitog života, istodobno protkan crticama humora, ali i gnušajućim detaljima (primjerice, u jednom trenutku Moa i njezini prijatelji na rave partyju ismijavaju undercover policajca, a već u idućem mokre u prljavoj uličici — Moa trijezna s napadom panike, dok se prijatelji drogiraju pored nje) onaj zbog kojeg ćemo ovo djelo nakon pomnijeg čitanja gledati posve drugim očima.
Možda je dovoljno znati kako je naziv švedskog izvornika “Alltid fucka upp”, (doslovno “Uvijek sjebem”), pa da naslutimo kolika je hrabrost potrebna otvoriti se na ovakav način; svoj život, posrnuća i slabosti izložiti očima nepoznatih. Moa Romanova je u tome uspjela, bez uljepšavanja i kompliciranja.
Samo je bila iskrena. Ponajprije prema sebi. A to je uvijek najteže.
“Uvjeravam se da se izlažem životu, a zapravo sam, ono, svjetski rekorder u izbjegavanju i distrakcijama.
(“Čudakinja”, Moa Romanova)
Ali kad mi je užasno teško vidjeti razliku između onoga što mi se čini kao strašno ili neugodno jer sam ja luda i vidim opasnosti gdje ih nema, i to bih trebala nadvladati; i onoga što je strašno ili neugodno zato što i jest takvo i zato je sasvim u redu da to izbjegavam.”