Naziv djela: “Voda za mrtve”
Ime autora: Sinan Antoon
Naziv izvornika: “Wahdaha Shajarat al-Rumman” (“Seul le grenadier”)
S francuskog prevela: Ivana Šojat
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Petrine knjige
“Pronađi malo milosrđa u svom srcu, ženo!”
“Misliš li da još imam srca?”Pomislio sam na to što je rekla. Većina je srca bila iscrpljena, ta srca su se sklonila od tijela koja su ih nosila, iza sebe su ostavila špilje gdje snivaju zvijeri.”
(“Voda za mrtve”, Sinan Antoon)
Vjerovati u sudbinu istodobno je toliko prirodno i toliko mučno i odbojno da te dvije oprečnosti u čovjeku tavore tijekom cijelog njegovog života. Pouzdavati se, naime, u usud znači prihvaćati ga; sve ono lijepo, mrsko i ružno što se dogodi pripisivati tom nepromjenjivom zatvoru, jer je, eto, tako negdje i nekako unaprijed zapisano, predodređeno, i ne može se nikako promijeniti. Irački pisac, pjesnik i prevoditelj Sinan Antoon, rođen kao kršćanin u pretežno muslimanskoj zemlji, a danas u američkom egzilu, na složen i tragičan način u “Vodi za mrtve” pruža drukčiju perspektivu rata i njegovih posljedica; iračka stvarnost o kojoj piše ima više različitih dimenzija, ljudi su zrcala nasilja, bezumlja i žrtve; njihovo je korijenje njihovo prokletstvo, jer svi rajevi su uvijek negdje drugdje, a oni stabla kojima je suđeno ostati ili biti posječena.
Jawad Kazim, podmladak bagdadske, šijitske, obitelji perača mrtvih, ne želi nastaviti obiteljsku tradiciju, te stoga, unatoč očevu i majčinu protivljenju, upisuje studij kiparstva na bagdadskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Njegov je san, međutim, kratkog daha; diktatorski režim Saddama Husseina, američka invazija, embargo, umjetnost čine suvišnom, a mrtva tijela koja se gomilaju na ulicama prisiljavaju Jawada da se vrati obiteljskoj tradiciji – pranju pokojnika i pripremanju njihovih tijela za pogreb. U vrtlogu masovnih stradanja i kulturološkog propadanja, on uči kako oplakivati nepovratne gubitke, (jer “svaki će čovjek kušati smrt”) da bi ublažio preplavljujući osjećaj melankolije koju “Voda za mrtve” zaziva na svojim stranicama.
“Je li moguće u prah zdrobiti to nagomilano kamenje u presušenim bunarima duše, je li moguće istopiti ih i otvoriti veliku ranu kako bi se spasilo srce? Može li to čovjek, a da si pritom ne zdrobi kosti i ne polomi rebra?“
(“Voda za mrtve”, Sinan Antoon)
Gubitak je sveprisutan i Jawad mu ne uspijeva umaknuti — njegov je ujak, komunist, u egzilu u Njemačkoj, brat je još jedna žrtva rata protiv Irana; njegove su dvije djevojke izgubljene zbjegom i bolešću, otac umire tijekom klanjanja ostavljajući mu “sudbinu” koja te, čak i ako u nju ne vjeruješ, sustiže i određuje. Vodom za mrtve, naime, ne teku samo melankolija i smrt, ona pripovijeda i o propuštenim prilikama, o izgubljenim ljudima, onima čije duše lutaju iako još pripadaju svijetu živih. Ispire nadanja i natapa njima staze kojima njezini junaci nikada neće kročiti. I doista, Jawad ne uspijeva prijeći granicu s Jordanom, ne uspijeva dosanjati san o umjetnosti u kojoj njegove ruke umjesto beživotnih udova pokojnika nježno dodiruju skulpture oblikovane njegovim kiparskim darom; sudbina uzima lik vojnika koji mu baca putovnicu u krilo i šalje ga natrag u onu tihu, hladnu dvoranu za pranje pokojnika u obiteljskoj kući; sudbina miriši na kamfor i žižulu, omata se kao mrtvački pokrov oko Jawadovog srca, osušenog nara koji kuca u ritmu smrti i izdaje ga svaki put, svaki put iznova pada u ponor bez dna.
Ono što je drvo masline za Palestinu ili pak cedar za Libanon, stablo je nara za Irak – svojevrsni nacionalni simbol, metafora plodnosti, smrti i životnog ciklusa koji se kovitla između njih. Sinan Antoon vješto se poigrao njegovom simbolikom, jedno takvo stablo raste u dvorištu Jawadove obiteljske kuće u kojoj se nalazi i dvorana za pranje; njegove se grane polažu u lijes s pokojnikom i natapa ga voda kojom su oprana njihova tijela; voda kojom je saprana sva prljavština ljudskog postojanja, besmislenog stradanja i neizbježne patnje i ono raste bogato i plodonosno. Ono što je smrt ostavila u amanet buja nekim čudnim, novim životom; njegovi crveni cvjetovi nalikovali su (Jawadu) na rane koje dišu i vrište na granama, a ipak mu je to stablo postalo jedini prijatelj na cijelome svijetu.
Metafora Antoonovog stabla nara snažna je i dirljiva. Njegove mnogobrojne sjemenke nadom novog začetka premošćuju jaz života i smrti, naslućuju plodnost i obilje, no ovo stablo živi od vode za mrtve – mračna simbolika poništava skrivenu senzualnost i nove početke; dvojako značenje jezičac je na vagi koji naginje na stranu radikalnog islama, nasilja i ubijanja. Jawad svjedoči svemu tome, njegovi su životni izbori sputani životom koji nije izabrao, njegova osobna patnja odraz je kolektivne patnje iračkog naroda, njegove su noćne more posljedica stvarnosti koja se nerijetko preklapa sa mladićevim snomoricama. Sinan Antoon u svom mu je romanu dodijelio poziv perača pokojnika prisiljavajući svakog od nas na suočavanje barem s malenim dijelom patnje jednog naroda.
Uništenje i smrt više nisu samo posljedica bezumlja rata, oni postaju i podlogom stvaranja, njima se zalijevaju stabla koja svjedoče gubitku i tuzi i iz kojih niču neki drukčiji, možda utješni, plodovi.
“Što mogu, sine moj? To mi je slomilo srce.”
(“Voda za mrtve”, Sinan Antoon)
“U ovoj zemlji više nema srca koje nije slomljeno, majko.“