Naziv izvornika: “Čudesa”
Ime autora: Elena Medel
Naziv izvornika: “Las Maravillas”
Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec Krsnik
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Hena com
Kada pjesnik po prvi puta napiše prozno djelo, njegove rečenice drže se jedna za drugu kao u nekakvom plesu, pomalo raštrkano, pomalo kaotično, no opet idu ukorak; njihov je ritam često neuhvatljiv, ali pamtljiv, zarazan. “Zviždućemo” ga i kad nam pročitano nije pred očima.
Kad suvremena španjolska pjesnikinja Elena Medel po prvi puta napiše “Čudesa” i postane prvom ženom dobitnicom ugledne nagrade Francisco Umbral za najbolji roman prvijenac, njezine se rečenice uhvate i za nas dok s dvije žene – Maríjom i Alicijom – putujemo kroz godine suvremene madridske povijesti, kroz dugo, nemirno vremensko razdoblje od 1969. do 2018. Obje, iako desetljećima udaljene – María koja sedamdesetih godina prošlog stoljeća prolazi uzburkanim vodama kraja Francove diktature i Alicia koja na pragu novog tisućljeća, u vlastitoj Zemlji čudesa zbunjuje čitatelja svojim nedostatkom empatije, svojim anomalijama, svojim čudnim karakterom i prigušenim traumama – dijele mnogo više nego što bi mogle naslutiti: priču o opstanku u svijetu neprijateljski raspoloženom prema ženama. Ali i nešto što premošćuje jaz godina, lutanja i razočaranja – krv. María, naime, rađa izvanbračnu kći kasnih 1960-ih, i ubrzo ostavlja i rođeno dijete i rodnu Córdobu, kako bi potražila posao u Madridu; Alicia, Maríjina unuka, desetljećima poslije živi život ništa manje okrnjen gubitkom od onog svoje bake koju nikad nije upoznala. Carmen, Maríjina kći i Alicijina majka, pak, prolazi kroz roman poput duha – tu je, ali je zapravo nema – no važna je i ključna. Ona je treći glas koji, unatoč nevidljivosti, jednako snažno progovara o važnim, univerzalnim temama.
Elena Medel uporno i vješto defragmentira vlastiti narativ i priče o dvjema ženama jednostavno klize između godina, preskaču vrijeme, događaje i ljude, teku jedna uz drugu poput dvije jasne, oštre linije, nikad ne pronalazeći svoje sjecište, točku u kojoj bi otkrile razrješenje, potpunu sliku koja bi i nama i njima pružila zadovoljštinu. Njihovi su životi obilježeni samoubojstvom, tugom, dugovima, fizičkim radom, sveprisutnim gubitkom – života, posla, nade.
Osim feminističke perspektive s kojom Medel pristupa priči, klasne razlike nadiru poput prljave vode iz začepljenih odvoda. Mutne i nepoželjne, ostavljaju štetu i ružne tragove, čak i kad se povuku. Materijalno pitanje je gotovo opipljivo, zla kob novca Damoklov je mač nad glavama protagonista; u njihovim je domovima, nesigurnim poslovima, neizvjesnoj budućnosti, osobnim odnosima. Ipak, novac nije pokretač likova, on je ono što uvjetuje, određuje njihov život, čini ih autsajderima čak i u okolnostima u kojima se osjećaju ugodno. Možemo stoga reći kako su “Čudesa” roman o, kako je već negdje zapisano, načinu na koji nas definira novac koji nemamo; višeglasno pripovijedanje žene koja je utabala jednu stazu i žene koja će, nesvjesna prethodnih stopa, istom kročiti trideset godina poslije.
I svih onih žena koje “ne zovu njihovim imenom, nego po stanu u kojem čiste i ribaju i kuhaju“, žena koje se često ne pridruže pokretu za obranu svojih prava – ne mogu si priuštiti slobodan dan.
Jer “čak i za prosvjed treba imati novca.“