Naziv djela: “Skriveno”
Ime autora: Ozren Majerić
Godina izdanja: 2023.
Nakladnik: Hena com
Ljudska su lica karta za proučavanje. Svaka linija ima ishodište i vodi do odredišta. Kad ih fotografiram, tražim razlike, a na kraju dobijem samo sličnosti”, rekao je svojedobno fotograf koji piše (a katkad i pisac koji fotografira, sami odlučite kad vam se otkrije “Skriveno”) Ozren Majerić.
I doista, zbirkom priča u kojoj se tisuće riječi slažu u jednu golemu fotografiju suptilno je obuhvaćeno sve. Osjećaj, pogled, sram, gorčina, neizgovoreno i neprežaljeno. Voajerizam nikad nije bio diskretniji i neviniji, mi čitatelji smo oni koji vire iza piščeva ramena, škicamo kroz objektiv njegova pera; kako li se samo čini lakim uhvatiti emociju, golu poput novorođenčeta, kako kradom pogledava glave gurnute kroz krovni prozor, probija se kroz dim lomača na obali Gangesa, na Citroenovom zadnjem sjedalu pripovijeda priče bez sretnih završetaka.
“…da izađem iz uloge slučajnog voajera koji banalizira tuđu emociju. Da podijelimo još nešto osim prikovanosti ispod tog zvjezdanog mraka.”
(“Skriveno”, Ozren Majerić)
U onom posebnom trenutku kad “mrak izgubi plavkastu nijansu i postane potpuno crn”, a milijuni zvjezdanih očiju s nebesa počnu (i)zazivati sjećanja (i strahove) promatrača-namjernika, Ozren Majerić stoji s foto-aparatom okrenutim ka sebi u svijetu i ka svijetu u sebi i postavlja perimetar vlastitog mentalnog prostora. U tom je prostoru sve ono “Skriveno”, svaka je od priča nalik vratima ili prozoru kroz koji ulazimo ili provirujemo, i premda se ne možemo otresti osjećaja da smo uljezi, ili, u najmanju ruku, neprimijećeni promatrači, rado ostajemo. Privlači nas ta krhkost, to poniranje pisca u sebe, ta sjajna introspekcija kojom se naročito vješto služe fotografi i pisci (jer tišine su njihove, osjećaji koje oni zarobe iznalaze drukčije načine da nam se uvuku pod kožu; zamislite svu tugu jednog rastanka sabiti u jednu rečenicu ili samoprijezir uhvatiti u malenom škljocaju).
“Džepnim nožićem smo, kao dvoje osnovnoškolaca, stvarali vječnost ranjavajući nevino drvo koje se nije moglo braniti od naše ljubavi. I klupa pored drugačija je nego što je bila. Nedostaju joj dvije oblice i teško je sjediti na njoj. Svejedno se trudim ugodno namjestiti pokušavajući nešto dokazati, ali ne ide.”
(“Skriveno”, Ozren Majerić)
Moć “Skrivenog” je u piščevom skrivanju od gomile, u nenametljivom svjedočenju svjesnom kako oni zabilježeni na fotografiji rijetko pamte onog tko ih bilježi, svjesnog kako je i pišući i fotografirajući jednako nijem i učinkovit u dokumentiranju trenutaka koji su samo jednom takvi i nikada više.
No najvažniji od svega, conditio sine qua non svake Majerićeve stranice, jest osjećaj. Umoran, razočaran, odbojan, sažaljiv, pun gorčine, sirov ili topao. Obojen je u nijansu hrđe, miriši na pržene bademe, krvavo kaplje iz nosa, pa nestaje u tamnoj površini hlačica nepoznate žene, žali zbog propuštenih prilika, zbog umirućeg psa, posvuda je, i mi se meškoljimo pod njegovim iznenadnim bljeskovima. I uporno tražimo tu osobu iza objektiva koja nas zasipa brzim naletima svjetlosti, no ona ostaje skrivena, a riječi koje tvore svaku od životnih i pulsirajućih priča u ovoj zbirci ostaju tamo gdje najčešće i pronalazimo život – na nedefiniranom rubu sna i stvarnosti.
“Okidam razmišljajući o relativnosti života.”
(“Skriveno”, Ozren Majerić)