Naziv djela: “Počivali u nemiru”
Ime autora: Elvira Slišurić
Godina izdanja: 2023.
Nakladnik: Studio TiM, Rijeka
“Što ste bliže silasku na posljednjoj stanici, sve vam je jasnije da je sadašnjost jedina važna, ali sigurno nije odgovor na sve. Svi smo mi putnici s prtljagom, htjeli to ili ne. Krenete u svijet bez ičega, ali usput pokupite prljavštinu, bodljikavi glog uz cestu povuče vas za rub kaputa, razdere meku tkaninu za koju ste mislili da će vas zaštititi. Ponekad čak i precrtate tuđe ožiljke. Malo-pomalo, sloj po sloj, prtljaga se gomila, a vi ste preslabi da je pobacate uz put.”
(“Počivali u nemiru”, Elvira Slišković)
Posebna je veza moje malenkosti i poljske književnice i Nobelovke Olge Tokarczuk. Njezina sposobnost davanja glasa onima koje inače nitko ne sluša, koji žive sigurno učahureni iza svojih zidova, okrenuti od svijeta kojeg preziru i koji prezire njih, onima koji govore istinu na gotovo nadrealan način, kotva je koja me već niz godina čvrsto drži uz njezina djela, i upravo me stoga silno zaintrigirao (mnogo više i ambicioznije nego što sam očekivala), treći roman hrvatske spisateljice Elvire Slišurić. Autorica je, naime, na vrlo spretan način, na tek nešto više od stotinjak stranica, kroz glavni lik, osamdesetjednogodišnju staricu Olgu (koja si je, pogađate, ime nadjenula upravo po najdražoj poljskoj spisateljici, jer se, kako Tokarczuk utvrđuje, prava imena ionako “nikada ne pamti, tako su odvojena od osobe i banalna”) ispisala svojevrstan hommage Tokarczukinoj Janini Duszejko iz romana “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”.
“Jeste li ikad čitali roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”? Niste? Pročitajte ga ako me želite upoznati. Ponekad pisci imaju sposobnost da uhvate nečiju dušu u letu i bez mogućnosti odustajanja ili promišljanja da tu istu dušu prenesu među korice… Likovi pričaju svoju priču ma što god pisac poželio“, govori nam Olga dok u Domu za starije i nemoćne osobe, u nekom neimenovanom mjestu u zapadnoj Slavoniji, policijskom inspektoru pripovijeda o ubojstvu korisnika Doma, supružnika Boška i Tanje, čija su okrvavljena, beživotna tijela pronađena u njihovoj sobi. Neka vas ne zavara naizgled jednostavan lajtmotiv romana, Elvira Slišurić nije se odlučila dotaknuti niti Olge Tokarczuk niti mizantropskog životarenja u domskim sobama niti rješavanja ubojstva, kroz banalnost i neozbiljnost kakvog pastiša. Naprotiv, vrlo lucidnom i smislenom elokvencijom jedne starice čija se ispovijed račva u različitim smjerovima, meandrirajući između mogućih motiva i počinitelja u sadašnjosti, profiliranja korisnika Doma koji (unatoč konačnosti koja prebiva unutar domskih soba i bremenu treće dobi koja se neprestano bori s osjećajem suvišnosti i odavno svedenih računa), u svojoj prošlosti kriju vrlo žive i mučne tajne, stvara posve drukčiju perspektivu, koja se teško smješta u žanrovske kalupe. Autoričini su likovi višedimenzionalni, posebice Olga, čije je pripovijedanje lišeno zamke suhoparnosti zahvaljujući finim nitima životne ironije i samokritičnog humora te posve osviještenog i realnog sukobljavanja s “baukom” starosti.
“Smrt je ovdje normalna pojava, kakav god oblik da joj date. Možeš ubiti nešto u sebi, možeš pustiti drugoga da usmrti dio tebe, a možeš i… recimo, ne spriječiti da smrt sama odluči na čiju će stranu. Čudno je to, zar ne? Možeš dići ruku na sebe, ali na ljubav ne možeš. Nju ti samo drugi mogu zgaziti i opet će izgmizati odnekud, pod stare dane, samo da ti javi jesam, živa sam, plači. Možeš ti svim silama sam sebi vjerovati da je ljubav mrtva. Ljubav i smrt. Tako bliske, gotovo slijepljene. U ljubavi žališ za smrću, u smrti za ljubavi.”
(“Počivali u nemiru”, Elvira Slišurić)
“Počivali u nemiru” nesvakidašnji je, ali uspješno osmišljen mikrokozmos u koji su se, u potpunom suglasju, smjestili atipični triler (nema mahnitog okretanja stranica, krvi i obrata, no opet predano slijedimo Arijadninu nit koju Slišurić i njezina Olga raspliću pred nama), međuljudskih odnosa – onih roditelja i djece, partnerskih, prijateljskih; starosti kao specifičnog razdoblja ljudskog života u kojem se pred osobu postavlja dijametralno suprotan i zahtjevan izazov suočavanja s prolaznošću i pronalaženja vlastitog smisla u istoj, te prihvaćanja kako postoje i one “životne lekcije koje ostanu zapečaćene neshvatljivošću, one u kojima je nemoguće pronaći opravdanje, dobru stranu”.