Naziv djela: “Selfie”
Ime autora: Karmela Špoljarić
Godina izdanja: 2025.
Nakladnik: Hena com
Tko smo kad nas nitko ne gleda?
Ili još važnije – tko smo kad nas svi gledaju?
U vremenu u kojem se svaki trenutak može pretvoriti u sadržaj, a svaka emocija u story, lako se gube granice između privatnog i javnog, stvarnog i filtriranog. Selfie kultura nije samo pitanje taštine – ona je zrcalo društva kojemu je (samo)potvrda draža od istine.
Nekad su se intimni trenuci čuvali za dnevnik, bliske prijatelje ili tišinu vlastite sobe. Danas ih dijelimo javno, kroz filtere, društvene mreže, uz glazbenu podlogu. Selfie više nije samo fotografija – on je izjava, performans, poziv na pažnju i potvrdu. U digitalnom dobu, postajemo sve manje prisutni u vlastitom životu, a sve više dijelom tuđih ekrana.
Psihologija iza selfija nije tako jednostavna kakvom bi se mogla učiniti; iza savršeno namještenih kadrova krije se potraga za identitetom, prihvaćanjem i – paradoksalno – stvarnošću. Ako nešto nije snimljeno, kao da se nije ni dogodilo. Ako nije objavljeno, možda i nije vrijedno. Samopouzdanje postaje izravno povezano s brojem srca ispod slike. I što više pažnje dobivamo, to više želimo – stvarajući tako začarani krug ovisnosti o validaciji.
Hrvatska spisateljica Karmela Špoljarić nadahnuće za svoju najnoviju zbirku priča naslovljenu upravo Selfie pronašla je u, kako sama kaže, „raskoraku između stvarne i virtualne osobnosti ljudi“. U jedanaest je kratkih priča predstavljen „obrazac virtualne nadogradnje vlastitog života“; seciran je narcisizam selfie kulture, ali i otkrivena mnogo složenija istina. Ljudi ne dijele fotografije zato što misle da su posebni, već zato što se boje da nisu. Uređivanje slike, biranje pravog filtera, dodavanje dovoljno zanimljivih „rekvizita“ i brisanje onih „neuspjelih“ pokušaja zapravo su znakovi nesigurnosti, ne egocentričnosti. Digitalna slika postaje maska koja nam ne služi za pokazivanje, već za skrivanje iza nje.
Špoljarić, stoga, u svojim pričama ne bježi od krajnosti, od bolnih udaraca u srazu stvarnog i virtualnog, likovi njezinih priča ljudi su koje poznajemo, možda oni s kojima nerijetko popijemo kavu prožetu predugim trenucima nelagode, jer umjesto sugovornika u opuštenom razgovoru postajemo nijemi promatrači beskrajnih selfieja naših sugovornika koji ne razgovaraju niti proživljavaju trenutke. Tek ih bacaju u uzništvo prihvaćanja nepoznatih ljudi, onih koji baš kao i mi, nikada neće saznati kakvog je okusa bila nepopijena kava.
Sve je show: doručak, trening, zalazak sunca, prekid veze, čak i smrt. Intimnost se više ne dijeli – ona se monetizira. Pretvorena je u sadržaj koji mora „dobro proći“, bez obzira na cijenu. Priče poput Lutka ili Freye, koja je utemeljena na istinitom događaju, u sebi nose mračnu stranu, onu koja je svoje lice pokazala u trenutku kad smo nehotice ili namjerno zaboravili postaviti granice. Freya, ženka morža zalutala u zaljev Osla, uspavana je iz „humanih razloga“ pred očima javnosti; nije lovljena, nije joj pružena prilika za bijeg, jednostavno je odstranjena bez prilike da se bori, odbačena i ubijena, jer je činila ono što životinje često čine: vjerovala je ljudima.
Gdje završava autentičnost, a počinje predstava? Kada počnemo uređivati svoje emocije, kao što uređujemo slike, gubimo doticaj s onim stvarnim u nama. Selfie sam po sebi nije problem – on može biti zabavan, kreativan, način izražavanja. Problem nastaje kad postane osnovno sredstvo vrednovanja sebe. Kad broj pratitelja određuje koliko smo voljeni, a lajkovi zamjenjuju istinsku ljudsku povezanost.
U trenutku kad uređujemo ne samo svoj izgled, već i raspoloženje, pitanje je: koliko nas ostaje stvarno?
Karmela Špoljarić zbirkom Selfie je nedvojbeno pokazala kako je virtualni svijet značajan dio nas, njegove su prednosti goleme i gotovo neiscrpne, no jasno nam je dala do znanja kako je krajnje vrijeme da postavimo granice. Da ponekad zadržimo trenutak za sebe. Jer prava intimnost ne traži svjetla reflektora. Ona postoji tiho, izvan dohvata kamere. I upravo tamo, možda, leži ono što smo zaboravili tražiti – stvarni osjećaj povezanosti.