Naslov djela: “Heidi”
Ime autora: Johanna Spyri
Naslov izvornika: “Heidi”
S njemačkog prevela: Marina Papec
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Iris Illyrica
“Ipak, nikakvo se zadovoljstvo nije moglo mjeriti s onim koji je osjećala slušajući melodije koje je za nju skladao vjetar dirigirajući teškim borovim granama.”
(“Heidi”, Johanna Spyri)
Prvi put izdana 1880. godine, “Heidi”, knjiga švicarske autorice Johanne Spyri, jedan je od onih klasika dječje književnosti u kojem se jednostavnim, tečnim i živopisnim pripovijedanjem veličaju temeljne ljudske vrijednosti koje brojni naraštaji roditelja nastoje usaditi vlastitoj djeci. Unatoč, za današnje vrijeme, idiličnom poimanju svakodnevnog života i međuljudskih odnosa, Spyri je uspjela u liku znatiželjne, ljubopitljive petogodišnje djevojčice Heidi, utjeloviti dragocjenost prijateljstva, ljubavi prema domu i bližnjima, ali i neprestanom propitkivanju života i svega što isti donosi. Bezvremenska kakva jest, “Heidi” je priča u kojoj svaki čitatelj može pronaći dio vlastitog djetinjstva, osobne potrage za svojim mjestom pod suncem, za ljudima koji će biti vrijedni njihova povjerenja i ljubavi.
Smještena u pitoreskno selo Dörfli u švicarskim Alpama, radnja prati djevojčicu Heidi – siroče koju njezina tetka Deta (sestra pokojne majke), nakon što joj se ukaže prilika za poslom u Frankfurtu, ostavlja na brigu Djedu kod kojeg djevojčica ostaje sljedeće tri godine. Heidina razigrana, neposredna priroda mijenja sve čega se dotakne – dotad šutljivog, nedruštvenog Djeda, novog prijatelja – dvanaestogodišnjeg kozara Petera, njegovu slijepu baku kojoj djevojčica neumorno kazuje priče. Njezino djetinjstvo u Spyrinom je pripovijedanju neprestana sprega između snatrenja o čaroliji prirode koja je okružuje svojom divljom ljepotom i ljudi koji polako zauzimaju mjesto u njezinom nevinom, dječjem, no velikom srcu. Kada se tetka Deta vrati sa namjerom da djevojčicu povede sa sobom u Frankfurt kako bi pravila društvo nepokretnoj djevojčici Klari Sesemann, Heidin život se iznova mijenja. U njega ulazi novo prijateljstvo, no i čežnja za domom, sigurnošću poznatog.
“Dušo, zašto si opet tako žalosna, da te ne more one stare brige?, upitala je jednom prilikom baka, a Heidi je samo ovlaš kimnula glavom.
Jesi li se povjerila dragom Bogu kako smo se dogovorile?
Jesam, šturo je odgovorila.
A moliš li mu se svakog dana da ti podari svako dobro i učini te sretnom?
Ne, odlučno će djevojčica, to ne činim.
Što ja to čujem, Heidi? Zašto je tako?, ozbiljno će baka.
Zato što je uzalud! U Frankfurtu je toliko ljudi i zasigurno mu se mole svake večeri. Ta kako bi me mogao čuti?”
(“Heidi”, Johanna Spyri)
Heidi se vraća kući Djedu, no nedugo potom u posjet joj dolazi upravo Klara koja se, baš kao i Heidi, u novoj okolini nepovratno mijenja. Svaki od likova, naoko potpuno različit, u Spyrinoj je priči usko povezan, međusobno se nadopunjujući poput dijelova slagalice. Primjerice, dječak Peter ne iskorištava priliku kako bi se obrazovao i učio, dok je za Klaru učenje jedino što joj preostaje, jer je zbog svog invaliditeta zatočena u četiri zida kuće. Oboje žude za slobodom i svatko od njih spoznat će je u drugačijem obliku.
Ako joj “oprostimo” povijesni kontekst u kojem je pisana, odnosno vrijeme u kojem je nastala i u kojem su određena shvaćanja života, ljudskih navika i ciljeva bila bitno drugačija nego danas, “Heidi” je pripovijest koja kroz dječju priču i na, uvjetno rečeno, dječji način spretno provlači poruku o moći vjerovanja, one u kojoj se svatko Svevišnjem obraća na vlastiti način, jezikom duše i vlastitim djelima, ne naizust naučenim molitvama. Pripovijeda i o krhkim, dragocjenim vezama koje se stvaraju među ljudima kada jedni drugima pruže ruku pomoći, budu podrška u tamnim trenutcima, dijele radost u onim svijetlima. Posjeduje magiju iznova nas podsjetiti na činjenicu kako, da bismo stekli prijatelja, prvo moramo znati biti prijateljem. A svakoj je bajci takva poruka dovoljna kako bi si osigurala mjesto u vječnosti.