Naziv djela: “Ludilo u civilizaciji”

Ime autora: Andrew Scull

Naziv izvornika: “Madness in Civilization”

S engleskoga preveo: Dinko Telećan

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Sandorf

„Ludilo doista ima svoje značenje, neuhvatljivo i iščezavajuće poput naših nastojanja da ga dokučimo. Ono ostaje temeljna zagonetka, prijekor razumu, neizbježan dio i čestica same civilizacije.“

(„Ludilo u civilizaciji“, Andrew Scull)

Andrew Scull, profesor sociologije i studija znanosti na Sveučilištu California u San Diegu, četrdeset je godina svog znanstvenog rada posvetio upravo izučavanju povijesti mentalnih bolesti – ludila koje je prožimalo civilizaciju od najranijih vremena, infiltrirajući se u umjetnost, religiju, medicinu i znanost općenito.

Uznemirujuće i zastrašujuće, no istodobno morbidno privlačno ljudskoj mašti i zanimanju, ludilo je izravno ili neizravno stoljećima utjecalo na društveni poredak, politički život, kulturološka i religijska djelovanja,  jer „čuda su bila isprepletena s kršćanstvom od samog početka“, dok su se u umjetnosti „razni vizualni znakovi i simboli koristili kako bi ukazali na ludilo“.

„Neki su od njih bili prilagođeni iz srednjovjekovnih opisa Pakla i Posljednjeg suda; očajnički prizori grješnika koji će svakog trena biti bačeni u ponor sada su bili prilagođeni tako da prikazuju druge kako pate od neopisiva gubitka. Među slučajevima ludila u Bedlamu isticali su se  grizenje, bestijalni likovi napetih, zgrčenih udova i izbuljenih očiju.“

(„Ludilo u civilizaciji“, Andrew Scull)

Umjesto riječi „mentalna bolest“ ili pak „duševni poremećaj“, Scull posve namjerno i ciljano rabi izraz „ludilo“, i sam priznajući kako je ludilo „riječ s čijim razumijevanjem čak i danas malo tko ima poteškoća“ te „ima mnogo širi značaj za društveni poredak i kulture čijim smo dijelom…usto podrazumijeva stigmu, a stigma je bila i ostala žaljenja vrijedan aspekt toga što znači biti lud“.

Od drevnoga svijeta, Šaulove mahnitosti i „zlih duhova zbog kojih se toliko gušio i davio te liječnici nisu mogli iznaći drugog lijeka doli da nalože potragu za nekim tko umije te duhove odagnati“, preko Homerove ilijadsko – odisejske opčinjenosti ludilom „koja će ostati trajno prisutna u čitavoj zapadnoj civilizaciji“, pa sve do ludila melankolije šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, Willisove anatomije živaca ili pak Henrya Cottona, Freuda i Medune, lobotomije i ECT-a, ludilo je ostalo vječnom fascinacijom liječnika, znanstvenika, umjetnika i književnika.

Tako je, primjerice, pjesnica i feministkinja Sylvia Plath u svom romanu „Stakleno zvono“ prikazala svoja iskustva sa liječenjem elektrošokovima koje se primjenjivalo zbog njezine depresije i neuspjelog pokušaja samoubojstva.

“Pokušala sam se nasmiješiti, ali mi se koža ukrutila poput pergamenta. Doktor Gordon mi je namještao dvije metalne pločice s obiju strana glave. Pričvrstio ih je remenom što mi je pritiskao čelo i dao mi neku žicu da je ugrizem. Sklopila sam oči. Nastupila je kratka tišina, poput zaustavljena daha. Potom se nešto ugnulo, zahvatilo me i potreslo kao da je kraj svijeta. Vi-i-i-i-i-i prodorno je pištalo kroza zrak koji je pucketao plavom svjetlošću, a sa svakim bljeskom potresao bi me snažni trzaj te sam pomislila da će mi se kosti slomiti, a sok prsnuti iz tijela kao iz prerezane biljke. Pitala sam se što sam tako strašno učinila.”

(“Ludilo u civilizaciji”, Andrew Scull; ulomak iz romana S. Plath)

Ludilo je ostalo obilježeno stalno rastućom potrebom da ga se objasni, secira, liječi, piše o njemu; da ga se ističe kao razlog propasti zbog nemogućnosti uspostavljanja vlasti nad sobom samim, no istodobno ostajući neraskidivim dijelom razvoja civilizacije, bolesnim udom koji se liječi, ali ne amputira, jer ne postoji ništa slično što bi moglo zamijeniti njegov nepobitni utjecaj na povijest samu.

Andrew Scull posvetio je život pokušavajući objasniti ludilo, njegovu povijest i ulogu u povijesti, no „klica ludila“ ostala je neotkrivena.  Jer, otkriti je značilo bi razumjeti sve ostalo, poznavati ljudski mozak i svijest u tolikoj mjeri da upravljamo njome na svim razinama. Značilo bi moći tumačiti ne samo sebe, već i druge u vlastitom okruženju. A do toga je još dalek put.

„Unatoč značajnom napretku u našem razumijevanju, uistinu smo veoma daleko od toga da bismo mogli povezati makar sasvim jednostavne ljudske postupke s temeljnim ustrojem i funkcioniranjem mozga ljudi. Napokon, desetljećima smo daleko od uspješnog mapiranja mozga voćne muhe, a kamoli od uspješnog rješavanja beskrajno složenijeg zadatka razotkrivanja milijardi i milijardi veza koje tvore naše mozgove.“

(„Ludilo u civilizaciji“, Andrew Scull)