Naziv djela: “Nordijska mitologija”
Ime autora: Neil Gaiman
Naziv izvornika: “Norse Mythology”
S engleskoga preveo: Vladimir Cvetković Sever
Godina izdanja: 2018.
Izdavač: Mitopeja
“Prije početka ne bijaše ničega – ni zemlje, ni nebesa, ni zvijezda, ni neba: tek magličasti svijet, bezličan i bezobličan, i ognjeni svijet, u vječnoj vatri.”
(“Nordijska mitologija”, Neil Gaiman)
Čitav panteon bogova Olimpa gotovo svakodnevno maršira stranicama knjiga ili pak holivudskim ekranizacijama u kojima markantna, mahom nabildana božanstva demonstriraju svoje moći u punom sjaju specijalnih efekata. Zeus, Herkules ili Posejdon deklamiraju svoje legende i pothvate, a mi ih upijamo postajući svjedocima uskrslih mitova na najuzbudljiviji i najjednostavniji način.
Sa nordijskom mitologijom ponešto je drugačija priča. Ako se izuzme zgođušni Chris Hemsworth koji je u nekoliko filmskih nastavaka utjelovio Thora i pokazivao mišiće vitlajući Mjollnirom te poprilično štura konkretna literatura, o tajanstvenim mitovima drevnog sjevera ne znamo mnogo. Čovječanstvu je u naslijeđe, naime, ostavljeno malo ili gotovo ništa, pa se moramo oslanjati tek na fragmente koji nas izazivaju pričama o mitskom Asgardu, mraznim divovima ili o zlokobnom sumraku bogova, Ragnaroku.
Srećom, tu je Neil Gaiman.
Njegova “Nordijska mitologija” na samo njemu svojstven način – onaj dovoljno odrastao da bi ga shvatili ozbiljno, a opet dovoljno “dječji” da bi tekstovi zadržali pitkost i prikriven humorističan ton – upoznaje svakog čitatelja namjernika sa božanstvima sjevera i njihovim zgodama, tobože nam zavjerenički šapućući kako se pričalo da je veliki Thor “ruku na srce, ne baš najbistriji bog”, dok je Loki praotac svih loših dečkiju ikad – onih na koje padaju i smrtnice i boginje, jer zbog njega je “svijet zanimljiviji, ali i nesigurniji”.
Sitne komadiće slagalice nordijskih mitova, gotovo neprimjetno popunivši dijelove koji nedostaju vlastitom jedinstvenom naracijom, Neil Gaiman složio je u gotovo savršenu stazu koja nas je odvela ravno do zidina Asgarda gdje su nas čekali Odin, Thor i Loki, spremni ispričati svoju stranu priče. Onu gubljenu u stoljećima verbalnih predaja, dok iste nisu posve utihnule, ostavljajući nas daleko izvan vidokruga oka Odinovog.
“…Daj mi nož, reče samo.
Nakon što učini što je trebalo, oprezno stavi svoje oko u zdenac. Ono se zagleda u njega iz vode. Odin ispuni Gjallerhorn vodom iz zdenca Mimirova, i usnama ga prinese. Voda bijaše hladna. Iskapi je. Mudrost uteče u njega. Dalje i bistrije vidje jedinim preostalim okom no što je ikad prije dvama …
… Oko Odinovo i dalje je u vrelu Mimirovu, gdje ga čuvaju vode što napajaju jasen svijeta, i ne vidi ništa, i vidi sve.”
(“Nordijska mitologija”, pripovijest “Glava Mimirova i oko Odinovo”, Neil Gaiman)
No, nordijska božanstva, unatoč svoj mudrosti i snazi, za razliku od svojih pandana sa Olimpa, kriju mnogo više ljudskosti – oni umiru. Kako Gaiman zloslutno obznanjuje, Ragnarok, sumrak bogova, stvaran je i opipljiv, i nikakva mudrost bogove neće spasiti od njihove sudbine. Vojske divova, demona i inih bića sručit će se na Asgard i “tako će skončati svjetovi, u pepelu i potopu, u mraku i ledu… To je konačna sudbina bogova.”
Međutim, kako je svaki kraj početak nečega, “Nordijska mitologija” nas ipak ne pušta da ostanemo zdvajati nad zgarištem božanskog doma nakon što nas je Neil odveo u ekskluzivnu šetnju asgardskim dverima.
Kao kad nas na kraju filma, da bi gledatelja spriječio da ugasi televizor i preskoči depresivnu odjavnu špicu, redatelj upozorava kako “ima toga još”, tako nam i “Nordijska mitologija” daje “hint” kako “ima i ono što će biti nakon svršetka”, no bez čudotvornih uskrsnuća, jer ipak “Asgarda više neće biti”. Napuštamo sjever tek sa stidljivom nadom skrivenom u jednoj metaforičkoj partiji šaha između Baldera, boga ljepote i dvojice Thorovih sinova, koja daje naslutiti kako ratovanja i ljubavi stanovnika Asgarda možda nikada nisu niti bila više od – igre.
No, igra je uvijek podnošljivija od brutalne tragedije, a Gaiman iako nije mogao predvidjeti niti spriječiti tamu, može svojom izvrsnom vještinom pripovijedanja pronaći put kroz mrak.
“… na stolnoj šahovnici bogovi Asgarda stoje suočeni sa svojim vječnim neprijateljima. Novostvoreno se sunce ljeska sa zlaćanih šahovskih figura u ovom savršenom popodnevu.
Balder će se osmjehnuti, kao što Sunce grane, i posegnuti, i svoju prvu figuru pomaknuti.”
(“Nordijska mitologija”, Neil Gaiman)