Naziv djela: “Ono”
Ime autora: Stephen King
Naziv izvornika: “It”
S engleskoga prevela: Božica Jakovlev
Godina izdanja: 2018.
Izdavač: Stilus knjiga d.o.o.
“Može li čitav grad biti uklet?
Uklet onako kako se to smatraju neke kuće? Ne samo jedna zgrada u tom gradu, ugao jedne ulice ili jedno košarkaško igralište ili jedan park stiješnjen između zgrada s košem bez mrežice koji strši u suton kao neki zaboravljeni krvavi instrument za mučenje, ne samo jedna četvrt – već sve. Sve pod milim Bogom.
Je li to moguće?
…
Što se nastanilo u Derryju? Što se hrani Derryjem?”
(“Ono”, Stephen King)
Priča zbog koje su čitave generacije čitatelja zamrzile klaunove i sad već kultno književno djelo američkog majstora strave Stephena Kinga – roman “Ono”, zastrašujući je klasik koji u sebi objedinjuje sve ono što očekujemo dobiti od jedne pripovijesti strave i užasa – ukleti gradić, misteriozne smrti te protagoniste koji se vraćaju kući kako bi pobijedili zlo čudovišno stvorenje koje stoji iza svega navedenog.
Iako sam pogledala oba filma – onaj iz 1986. sa “starim” Pennywiseom te remake iz 2017. u kojem je ovaj jezivi klaun malo promijenio i modernizirao svoj imidž (ovogodišnji nastavak filmskog serijala mi tek predstoji, jer Pennywise je očito prilično neuništiv stvor), moram priznati kako mi je najstrašniji Pennywise bio onaj kojeg sam zamislila čitajući ovu knjigu (po treći put). Mističnost fiktivnog gradića Derrya smještenog u američku saveznu državu Maine, proizašla iz činjenice kako isti na zastrašujuć način podsjeća na dom bilo koga od nas te dječji strahovi koji su otišli mnogo dalje od obične noćne more, učinili su “Ono” jednom od najstrašnijih horor priča koju sam ikada pročitala. King nije napisao knjigu samo o jednoj stvari koje se bojimo, već o svakom strahu s kojim smo se ikada susreli. Pennywise je personifikacija svih njih.
“Klub gubitnika”, skupina prijatelja povezanih zajedničkim djetinjstvom i preživljavanjem susreta s Onim, odrasla je u uspješne ljude, no ne nužno i sretne. Njihovi strahovi, oni nevidljivi i zatomljeni, opstali su sve te godine. Duboko u sebi, Eddie, Stan, Richie, Ben, Mike, Bill i Beverly još su djeca koja se boje odbačenosti, zlostavljanja i zaborava, a cijeli njihov dotadašnji život prolazi u sjeni višestrukih zala – strahota obiteljskih zanemarivanja i zlostavljanja te bezimenog demonskog užasa skrivenog iza lika klauna. Svakih trideset godina, Pennywise dolazi po svoj dio straha i krvi, a “Klub gubitnika” suočava se sa svime što Derry krije ispod površine.
Pa iako je teško u prvi plan staviti bilo što osim čistog straha dok zamišljate šestogodišnjeg Georgieja kako u žutoj kabanici trči prema odvodnom kanalu kamo mu je jednog kišnog poslijepodneva otplovio čamac od papira i odakle su ga gledala “dva sjajna žuta oka”, “Ono” je i priča o odrastanju, o strahovima s kojima se bori svatko. Bilo da je riječ o paucima, klaunovima ili nepoznatim bićima iz tame zamišljenima u dalekim kutovima našeg uma, ova knjiga progovora strahom svih nas.
I daleko je najjezivija od svih koje je King napisao. Poznavajući Pennywisea, sumnjam kako će se to ikada promijeniti.
“Želiš svoj čamac, Georgie?’, upita Pennywise. ‘Ponavljam se samo zato što ne djeluješ jako željno.’ On ga podigne, smješkajući se. Bio je odjeven u vrećasto svileno odijelo s golemim narančastim pucetima – coflima. Kričava plava kravata mlitavo je visjela sprijeda, a na rukama je imao velike bijele rukavice, poput onih koje uvijek nose Miki Maus i Paško Patak.
‘Ali naravno?, reče George, gledajući u odvod.
‘I balon? Imam crveni i zeleni i žuti i plavi…’
‘Plove li po nebu?’
‘Plove li?’ Klaunov se smiješak raširi. ‘O da, nego što! Plove! A imam i šećerne vune…’
George posegne za čamcem.
Klaun ga ščepa za ruku.
I George ugleda kako se klaunovo lice mijenja.”
(“Ono”, Stephen King)