Naziv djela: “Spaljeni”
Ime autora: Antonio Ortuño
Naziv izvornika: “La fila india”
Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec
Godina izdanja: 2018.
Izdavač: Fraktura
“…Dakle, ni slobodni, ni zatočeni. Službenici su na odlasku zaključali ulazna vrata. Prozori s rešetkama oblijepljeni plakatima koji su zakrivali pogled. “Prijatelju imigrante”, stajalo je na njima. “Ovdje imaš svoja prava”. “Prijatelju”… Da, kada je sve počelo, gotovo svi su spavali… Nije stigla ni ustati, ta žena. Plamen joj je progutao nogu.”
(“Spaljeni”, Antonio Ortuño)
Roman “Spaljeni”, drugo po redu djelo mladog meksičkog pisca i novinara Antonia Ortuña, surova je i mučna priča, tako svojstvena i bliska meksičkoj stvarnosti koja čitatelja vodi na mračni, tragični put migranata iz Srednje Amerike koji se rutom preko Meksika pokušavaju domoći utopijske sreće SAD-a.
Bez uljepšavanja i obećanja sretnog završetka, Antonio Ortuño pričom prati Irmu, zvanu Crna, samohranu majku i socijalnu radnicu, koja sa sedmogodišnjom kćeri dolazi u zabačeni meksički gradić Santa Ritu, na radno mjesto u prihvatilištu Nacionalne komisije za migracije te otvara Pandorinu kutiju punu neprestanih bjegova, stradanja, osveta i onih nacionalnih i osobnih istina od kojih većina okreće glavu.
“Nisam mogla čitati, a da ne budem zgađena onim što sam slušala prije, s čvorom u želucu, iz usta preživjelih. Čitajući, bila sam uvjerena da bi nam se svima mogla dogoditi neka slična grozota. Iduća izgorjela ruka mogla je pripadati meni.”
(“Spaljeni”, Antonio Ortuño)
Irmin posao je pružanje pomoći obiteljima stradalih migranata te repatrijacija u domovinu onih koji su imali (ne)sreću preživjeti masovna spaljivanja, putovanja u vagonima bez prozora u kojima su, zbijeni među hrpama trule hrane i vlastitog izmeta, izlagani torturama, silovanjima i poniženjima. Poznanstvo sa Yein, mladom migranticom i jednom od preživjelih žrtava nedavnog masakra u prihvatilištu, intimna veza sa poslovnim kolegom Vidalom te neprestana, Sizifova potraga za pravdom, Irmu će uvući u vrtlog krvavih osveta, izmrcvarenih tijela u meksičkim pustinjama i u situaciju daleko opasniju nego što je ikada mogla zamisliti.
“… u jami je bilo na desetke trupala. Jami? Masovnoj grobnici. Nije uobičajeno da migranti putuju u tako velikim grupama. Mora da su ih lovili kako su pristizali, mjesecima ili godinama, a onda su ih se odlučili riješiti, jednog jutra, kao što netko drugi odluči da će doručkovati jaja na oko ...
… Pričao mu je priče o migrantima razapetima na banderama, o tijelima bez glave, glavama bez jezika i prstima bez članaka, o ženama iz kojih su izvadili sve što su imale unutra i muškarcima u koje su ugurali sve što su imali vani.”
(“Spaljeni”, Antonio Ortuño)
Povremeno isprekidana intenzivnim i brutalno istinitim monolozima Irminog bivšeg supruga, srednjoškolskog profesora punog osobnih frustracija i nacionalnog bijesa koji iz njegovih rečenica provaljuje poput bujice, “Spaljeni” su priča koja se mora čuti. Kako Ortuño piše “tijela stranaca nas posramljuju, ali ne previše. Kada već ne znamo što da napravimo s polovicom zemlje, zašto bi nas ostali trebali brinuti.” Leševi postaju svakodnevna stvar, a oni koji bi trebali biti zaštitnici, ispostavljaju se najvećim krvnicima. I što je najstrašnije, zvijer osvete i izdaje vreba iz svakog kuta, dovoljno je da joj vjetar u nosnice nanese miris pesosa i spaljenog mesa, pa da iskoči bijesna i opet napuni jame tijelima negdje duboko u meksičkim zabitima.
Priča je to o rasizmu, mržnji, oportunizmu i korupciji koja zadire duboko ispod površine, tjerajući nas da uronimo u tamu koja leži u svima nama. Borba za pravdu pokušava nadjačati poriv da okrenemo glavu i pobjegnemo. Potraga za istinom bori se sa željom za osvetom, a empatija prema nemoćnima u stalnom je sukobu sa duboko ukorijenjenim nagonom da ih iskoristimo ako nam se pruži prilika.
“Ne vidiš problem, stari moj? Ni ja, jer nikada neću prijeći granu bez putovnice. Ali postoji jedan jebeni problem. Milijuni naših su otperjali u Sjedinjene Američke Države. Istodobno, stotine tisuća Srednjoamerikanaca rade jedno te isto. Jedino što, da bi do tamo stigli, moraju prijeći preko našeg teritorija. Svi smo mi ilegalci u SAD-u…
… Ali… kada su Srednjoamerikanci malo manje zanimljivi od kućnih ljubimaca nogometaša i tisuću puta manje od pravih mrtvih, meksičkih mrtvih. Procesija od stotine tisuća njih prolazi ispod naših prozora, a vijest o njihovoj smrti napeta nam je koliko i migracija pataka ili kraljevskih leptira. A leptiri su barem turistička atrakcija…”
(“Spaljeni”, Antonio Ortuño)