“Dječak- kukac gleda raskriveno lice Shirin-Gol i priča. Djevojka je pala u bunar. Pokraj bunara prolazi mladić, vidi ju, skače za njom i spašava djevojku. Djevojka zahvaljuje i pita zašto je to učinio.
– Jer moj život ne bi vrijedio ništa da sam te gledao kako umireš, odgovorio je. Ne postoji razlika između tebe i mene. Svi smo mi Božja stvorenja. Svaki put kad jedan od nas umre, s njim umire i djelić nas samih…”
(Siba Shakib – U Afganistan Bog dolazi još samo plakati, Priča Shirin-Gol)
Knjigu „U Afganistan Bog dolazi još samo plakati, Priča Shirin-Gol” (Naklada Fran, 2002.), iranske snimateljice dokumentarnih filmova, spisateljice i političke aktivistice Sibe Shakib, prvi sam put pročitala 2003. godine i otada nije napuštala moj život. Uvijek mi je bila “tu negdje” pri ruci i oku, pa sam je listala, čitala i upijala svaki put kada bih se htjela podsjetiti koliko toga uzimamo zdravo za gotovo, koliko zaboravljamo cijeniti sitnice koje čine naše živote, donose smijeh, tugu, utjehu.
Ovoga sam je poslijepodneva ponovo odlučila pročitati i podijeliti s vama što je to u ovoj knjizi što svakom koji je čita slomi srce na najsitnije komadiće, ali opet svaku od tih krhotina na kraju obasja nadom.
Priča je to o afganistanskim ženama koje se ne rađaju slobodne, ne žive slobodne i umiru kao robinje. Robinje života određenog unaprijed, stotinama godina starom afganistanskom tradicijom. Žudeći za životom bez prisila, progonstva i suza, žive i umiru neprimijećene, a njihove patnje i kosti na kraju pokriva beskonačni afganistanski pijesak. I krug se zatvara.
Upravo o tome pripovijeda ova jedinstvena, snažna i dirljiva knjiga. Prigodom jednog od svojih brojnih putovanja u Afganistan, autorica Siba Shakib u jednom je izbjegličkom logoru susrela junakinju ovoga romana, djevojku Shirin-Gol, koja joj pripovijeda o svom životu – tipičnoj sudbini afganistanskih žena – odrastanju u bijedi i neimaštini, bezrezervnom i strogom vjerovanju u Kuran te rigidnom i nerijetko okrutnom odgoju u duhu islamskih shvaćanja o ženi. O životu neprestanog bijega – od gladi, siromaštva, obespravljenosti, ali i od vojnika Crvene armije, mudžahedina, talibana.
Kada Rusi upadaju u njezinu zemlju, Shirin-Gol je još mala djevojčica. Njezin otac i braća povlače se u brda i priključuju mudžahedinskom pokretu, dok sestre krše pravila, podižu veo i zavode ruske vojnike, ali samo zato da bi ih mogle ubiti. Nakon što im je selo razoreno, žene bježe u glavni grad Kabul, gdje Shirin-Gol mora pohađati rusku školu, što će se odraziti na njezino sazrijevanje. Kao djevojka stupa u brak s muškarcem kojemu je dodijeljena u ime kartaškoga duga, potom proživljava brojne progone i nasilja, da bi naposljetku bježala od talibanskoga režima…
Pa iako sa stranica ove knjige vrišti rat, stradanje i beznađe, ona je svakim svojim slovom protiv njega. Slama vam srce dok vas vodi kroz prašnjave kutke Afganistana, čija je pustoš zatvor bez zidova u kojem žive afganistanske žene – progonjene, prebijane, silovane, rađajući djecu koju nisu htjele, djecu koja će mrziti, ubijati i biti ubijena. Ne pišu, ne čitaju, ne misle. Sve im je zabranjeno, okovane su lancima koji se ne vide, ali stežu najjače.
I stoga je priča Shirin-Gol važna. Jer se probila kroz zidove svih užasa i nije uzalud ispričana. A samo tada ima smisla.
Samo tada ima nade.
“… Sto koraka i cijeli jedan život daleko od domovine …”
(Siba Shakib – U Afganistan Bog dolazi još samo plakati, Priča Shirin-Gol)
Moja topla preporuka svakome tko nije imao sreću pročitati ovu divnu, dirljivu knjigu.
Ugodan ostatak dana, dragi knjigoljupci…