Putovanje te ostavi bez teksta, a onda te pretvori u pripovjedača, kaže stara izreka. Upoznavanje novih zemalja, ljudi, običaja, i danas je svojevrsno osvajanje; prvo putovanje u nepoznato možda od putnika ne zahtijeva mač ili jurišnu konjicu, granice su, naime, odavno otkrivene i zacrtane, no od suvremenog „otkrivača“ traži da gleda dalje, osjeća dublje i još se jednom usudi izgubiti ne bi li pronašao nešto novo. Upoznavanjem novog i drukčijeg – zemlje, ljudi i kulture, i putniku-namjerniku i ambicioznijem skitniku, pruža posve jedinstven pogled u svijet, onaj u kojem upoznavajući tuđe, bolje razumije svoje – kulturu, društvo, vlastitu ulogu u njemu. Jedan od najplodnijih hrvatskih putopisaca 19.stoljeća, Adolfo Weber Tkalčević, vođen krilaticom „Upoznaj samog sebe“, koja potječe iz antičke filozofije (gnothi seauton), prepoznao je dublju svrhu putovanja: tek kroz promatranje svijeta možemo zaista sagledati vlastiti identitet, svoje granice i vrijednosti.

Možemo li onda putovanje nazvati svojevrsnom umjetnošću, kreativnim procesom? Ili su putopisi, pak, svjedočanstva ljudske znatiželje, zapisi o susretima s nepoznatim koji nas uče da su granice uglavnom izmišljene, a razlike samo prilika za razumijevanje?

Jasen Boko, diplomirani profesor književnosti, dramaturg, i jedan od najpoznatijih hrvatskih putopisaca („Latinskom Amerikom uzvodno“, „Na putu svile“, „Život i smrt uz svetu rijeku“, samo su neka od njegovih putoknjižja) smatra kako se putovanje ne može generalizirati. „Nije svako sjedanje u vlak, zrakoplov ili automobil i udaljavanje od kuće, putovanje koje bi moglo dovesti do velikih riječi poput „kreativnog procesa“ ili „umjetnosti“. Turističko krstarenje na velikom kruzeru i nije neki kreativni proces, ali opet – sve je individualno. Postoje ljudi koji putuju zbog „kreativnog procesa“, ali i oni koji vole biti vođeni, kao paket.“ Sličnog je mišljenja i Riana Petanjek, novinarka i putopisna blogerica, autorica knjiga „Slane banane“, „Do kraja svijeta i natrag“ i „U sjevernom filmu“. „Ne bih baš miješala umjetnost, kreativni proces i putovanja, no svakako je istina da su naša putovanja odraz naših osobnosti. Primjerice, dvije će osobe na potpuno istom putovanju primijetiti ili doživjeti potpuno različite stvari. Naime, tijekom putovanja naročito dolazi do izražaja ona izreka da je ljepota u očima promatrača.“

Nekad su putopisci bili rijetki svjedoci nepoznatih krajeva, dok danas svatko može podijeliti svoje putovanje putem blogova i društvenih mreža. Ipak, književni putopis i dalje ima posebnu vrijednost jer nudi dublju refleksiju, stil i perspektivu. Naime, iako se temelji na opisivanju vanjskog svijeta, mnogi autori putopis koriste i za introspekciju (poput, primjerice, Brucea Chatwina koji u djelu „U Patagoniji“ ne piše samo o krajoliku, već o vlastitoj potrazi za smislom i identitetom). Putovati je, rekli bismo, lako, no „ukoričiti“ putovanje, sve viđeno i doživljeno prenijeti na papir, može se pokazati izazovom za sebe; putopisi nisu turistički vodiči – ključ je u bilježenju malih, neočekivanih trenutaka: mirisa ulične tržnice, svitanja u kakvom selu na kraju svijeta, izraza lica slučajnog prolaznika. „Ljudima koji su dobri s riječima ili nekim vizualnim izražavanjem, fotografijom ili videom, nije toliko teško, no nekom tko nije vješt u tome sigurno može biti izazov. Zapravo, prilično je zahtjevno, primjerice, putovanje od nekoliko tjedana sažeti u nekoliko minuta videa, a da bude dobro, zanimljivo i da ima smisla. Isto vrijedi i za papir, na kraju je najteže odabrati što će izaći van, a da to ne bude puko prepričavanje svega doživljenog“, zaključuje Riana Petanjek.

Ljudi su oduvijek zapisivali svoja putovanja – od Herodotovih opisa drevnog svijeta do Marka Pola i njegovih priča o Dalekom istoku. Putopis nekada bio je otkrivanje nepoznatog, njegova je uloga imala prvenstveno istraživačku i dokumentarnu ulogu; putnici su bilježili običaje, arhitekturu, jezik i društvene norme stranih krajeva, često sa dozom egzotike ili čak predrasuda. Danas putopisi često miješaju žanrove – mogu biti dnevnički zapisi, eseji, memoari ili sociološke analize. Također, internet je svakome pružio priliku da piše putopis putem blogova i društvenih mreža, čime se izgubila ekskluzivnost nekadašnjih putopisaca, ali se povećala raznolikost glasova i perspektiva.

„Putopis leži u samom temelju književnosti; većina prvih knjiga upravo su putopisi, od Odiseje i Gilgameša pa do Zoranićevih Planina ili Hektorovićevog Ribanja i ribarskog prigovaranja. Putopis je oduvijek bio popularna forma, a putopisci baš i nisu bili „objektivni“; egzotični, često sasvim izmišljeni događaji i ljudi uvijek su imali dobru „prođu“ u vremenima kad se baš i nije putovalo. Nije uzalud Milijun Marka Pola, iako je pun potpuno izmišljenih opisa stvari i ljudi, stoljećima, uz Bibliju, bio jedna od najtiskanijih knjiga. Putopis nekad bio je jedini prozor u svijet, danas je taj prozor televizija, ali opet se pišu putopisi, jer još uvijek ima slabo poznatih i turistički nedodirnutih destinacija. Ali kako putopis smatram punopravnom književnom formom, ono što po mom sudu čini dobar putopis, nije opisana destinacija, nego kvaliteta autora i književnosti koju piše. A naravno da, nekad kao i sad – svaki putopis nije književnost. Koji jest, a koji nije znat ćemo tek kad prođe neko vrijeme. Svaki putopis nužno odražava samog autora, a uz literarni talent, bitno je i to što taj putopisac zapravo ima reći, izvan opisa egzotičnih krajeva i ljudi“, objašnjava Jasen Boko.

Pravi putnik ne traži sigurnost, već mogućnost da ga svijet iznenadi – vjetrom koji nosi nepoznate mirise, cestom koja ga vodi dalje nego što je planirao, ljudima čiji osmijeh govori jezikom koji ne treba prijevod. Ponekad najveća pustolovina nije ona koja nas vodi daleko, već ona koja nas mijenja toliko da, kada se vratimo, drugim očima gledamo svijet, ali i sebe; razbijamo predrasude i odričemo se uvriježenih stavova. Moji sugovornici nose tragove svakog od svojih putovanja, no neki su od njih ipak dublji i trajniji. Jasen Boko pamti putovanje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. „I prije toga putovao sam cijelom Europom auto-stopom, no onda sam našao odlično plaćen ljetni posao na krajnjem sjeveru Norveške, u tvornici ribe. Taj mi je posao omogućio dalje putovanje, pa sam putovao godinu i pol, preko Bliskog istoka, značajnog dijela Azije, sve do Australije. Kad sam tamo ostao bez novca, našao sam novi posao i zaradio za povratak – u Norvešku. Na putu sam ukupno bio godinu i pol, i to je u mojim kasnim dvadesetima promijenilo moj pogled na putovanja, ali i na sebe. Iako sam bio na svim kontinentima, Azija, posebno Indija, mi je najviše prirasla srcu, možda baš zbog tog putovanja. I od tada putujem. Nemam baš toliko vremena kao nekad – ali putujem.“

Američka Route 66 bila je pak, sudbonosna za Rianu Petanjek. „Mislim da sam se s Route 66 vratila kao potpuno drukčija osoba, s toliko drukčijim pogledima na Ameriku i mnoge druge stvari. Tu je onda i život u Indiji i višemjesečni boravak u Južnoj Americi; boravak u tim zemljama poljuljao mi je sve što sam mislila da znam o životu, sebi, svijetu… Svako pravo putovanje vas pomakne u nekom smjeru, no, realno, u njemu ste i dalje turist.“

“Za mnoge je turizam, manje ili više klasičan, jedina mogućnost putovanja i zašto ih zbog toga osuđivati. Svi imamo pravo na odabir. Ipak, ja se često smatram putnikom jer me najviše raduju putovanja stazama gdje nema turista. I bez obzira na svu globalizaciju i prodor turizma kao propulzivne gospodarske grane posvuda, i danas je ostalo mnogo mjesta koja turistima nisu zanimljiva ili ih smatraju opasnima. I tako će uvijek biti. Ali po stoti put ponavljam: dobar putopis ne karakterizira egzotična destinacija nego literarna kvaliteta i možda još više osobnost samog putnika i njegova sposobnost da svoje doživljaje uobliči u zanimljivu knjigu. Pa Xavier de Maistre je napisao putopis “Putovanje po mojoj sobi”, a da se nije pomaknuo iz te sobe.”

Jasen Boko