Naziv djela: “Agni”
Ime autora: Borut Kraševec
Prevela sa slovenskog: Jagna Pogačnik
Godina izdanja: 2023.
Nakladnik: Hena com
Roman “Agni” slovenskog pisca i prevoditelja s ruskog jezika, Boruta Kraševca, i po temi je i po kompoziciji djelo koje zahtijeva angažirano čitanje; nema, naime, onu neku univerzalnu dopadljivost za koju bismo se mogli uhvatiti već nakon nekoliko stranica, već naprotiv, kao da sa svakom novom rečenicom provjerava naše ustaljene predodžbe o životu i društvu. Kraševec promatra svijet iz različitih perspektiva, i ljudskih i životinjskih, otkriva i iznova propitkuje sudbine likova, te progovara o tabuima na posve neobičan način.
“I što napraviš ako se nađeš u trokutu?
Možeš izaći, možeš ostati i pokušati izgurati trećeg, možeš se, naravno, pomiriti s time i ostati u trokutu. Imaš i takvih. Općenito, ako su u trokutu dvije pametne žene i ako su svi više ili manje zadovoljni.
A ako su dva muškarca, onda ne ide?
Muškarci su previše pijetlovi i odmah se potuku. Takvi trokuti ne traju.”
(“Agni”, Borut Kraševec)
Čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano, blješti poput neonske reklame nad glavama svakog od likova dok se kreću u savršeno oblikovanim trokutima, koji se ponavljaju iz naraštaja u naraštaj – radnja je smještena u tradicionalno slovensko selo u kojem žive Ivan i Katja sa svoje dvije kćeri, petnaestogodišnjom Mašom i četverogodišnjom Klaricom, a u obiteljskoj kući jedan kat pripada i Katjinoj sestri blizanki Brini koja je glumica ljubljanske Drame, te se vraća u rodno selo nakon što je izašla iz ljubavnog trokuta i posljedično tome izgubila ulogu u važnoj dramskoj produkciji. Taj napušteni trokut pronalazi svoje novo sjecište, ovaj put u odnosu Ivana, Katje i Brine, ali i u osobama i situacijama koje svako malo izranjaju iz prošlosti; vrhovi se trokuta smjenjuju neprestano i neizbježno – tu su Dušan, profesor tjelesnog odgoja u Mašinoj osnovnoj školi, koji je nekoć bio i Katjin i Brinin dečko, novi umjetnički ravnatelj mariborske Drame Lojze, Karin s kojom je Brina svojedobno bila u lezbijskoj vezi… I tako do sljedećeg naraštaja, do Maše koja, unatoč odbijanju da sebe shvati tek kao kut trokuta, ipak iscrtava vlastiti, onaj između školske simpatije Jošta i prijateljice Anje; Maše koja odrasta po inerciji svijeta kojem je izložena katkad potpuno bespomoćna, vođena tek nagonima koje dijeli s kunićima smještenima u štaglju na imanju.
I oni su nepristrani promatrači ljudskih slabosti (“došla je čovjekica i počela s mužjakom izmjenjivati niske zvukove“), crtaju vlastite trokute, njihovi su nagoni svedeni na mirise, okuse i onomatopeju, bubnjanje nogu i spolnu želju koja premošćuje prepreke rodbinskih veza. Antropomorfizacija u romanu životinjama, kunićima, omogućuje da postanu “osobe” s vlastitim životom, željama, shvaćanjima; njihova je perspektiva važna za razumijevanje ljudskih odnosa koji se, na trenutke, zapanjujuće preklapaju sa životinjskim. Nomen est omen – ženka kunića koja ime, Agni, dijeli sa staroindijskim vedskim i brahmanskim božanstvom vatre, posrednikom između neba i zemlje, između ljudi i bogova, nosi osnovni motiv romana – vatru; u prvom poglavlju “Umjesto predgovora” termografska kamera opaža infracrveno zračenje i pokazuje ono oku nevidljivo; zvuk je isključen, oko se oslanja samo na toplinu, “vatru” na zaslonu kamere pred čijim su okom jednaki i ljudi i životinje; nijanse vatre ukazuju na vitalnost promatranog subjekta; nagoni su ono što prvo izlazi iz nas, poveznica između ljudskog i animalnog.
Roman prvijenac Boruta Kraševca prepun je metafora, simbolike, što ga ne čini lakim za čitanje, no jednom kad prihvatimo koncept antropomorfizacije, taj suživot ljudskog i animalnog i radnje koja nam na trenutke izmiče samo da bi se vratila s posve logičnim razjašnjenjima (onima za koje se zapitamo kako ih prije nismo uvidjeli), ostavit će dojam koji seže mnogo dalje od “još jednog” romana o međuljudskim odnosima.