Naziv djela: “Bila jednom jedna rijeka”
Ime autora: Diane Setterfield
Naziv izvornika: “Once Upon a River”
S engleskoga prevela: Marta Kovač
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Vorto Palabra
“Postoje priče koje se može pripovijedati naglas i one koje treba pričati šaptom, a postoje i priče koje se ne pripovijedaju nikada.”
(“Bila jednom jedna rijeka”, Diane Setterfield)
Mistična, bajkovita pripovijest o nijemom djetetu čiji “povratak iz mrtvih” na početku zimskog solsticija prije više od stotinu godina u potpunosti zaokupi i promijeni živote stanovnika Radcota na obali Temze, protječe pred čitateljevim očima baš poput rijeke kojom je obilježena – nepredvidivo i tajnovito vrtložeći tajne u svojim strujama, a na svojim obalama taložeći stare legende, izgubljene istine i neprežaljena nadanja.
Diane Setterfield, autorica proslavljenih romana “Trinaesta priča” i “Bellman & Black”, u svom posljednjem književnom djelu na sebi svojstven način pripovijeda o događajima koji su te noći zimskog solsticija započeli u lokalnom svratištu “Labud” , dolaskom ozlijeđenog stranca koji je u naručju nosio naizgled mrtvu, utopljenu djevojčicu. No, lokalna liječnica Rita Sunday ubrzo otkriva kako je dijete čudesno “oživjelo”, a od toga se trenutka sa muljevitih dubina Temze podižu sve tajne godinama skrivene na njezinom dnu granajući se poput vlati riječnih trava u smjerovima koje nitko nije niti naslućivao. Tko je dijete “uskrsnulo” iz mrtvih? Kome pripada djevojčica odsutnog pogleda? Je li njezin povratak spas ili prokletstvo za tri obitelji koje se osjećaju vezanima za tajanstveno dijete?
“Kakav je to zdenac želja koji vam ispuni najveću želju, a to uopće niste zatražili, a istovremeno vas učini tako bolno svjesnima svega ostalog što ne možete imati?”
(“Bila jednom jedna rijeka”, Diane Setterfield)
Priča svake od obitelji ušće je u priču one druge, a kako stranice pripovijesti odmiču, shvatit ćemo koliko čvrsto i daleko seže njihova povezanost. Rijeka je ulazila u njih, živjela u njima sa svojim plimama i osekama, jedina znajući odgovore koji su im bili toliko potrebni. Svaki od likova čuva bogatstvo riječi; sve je pripovijedanje, od njega se živi i ono živi u svakome. Sve što se dogodilo ili se događa mora biti pretočeno u pripovijest; život u Radcotu ovisan je o riječima jednako kao i o rijeci. Postoji moć skrivena u njima, u njihovom posjedovanju, a Setterfield ih pretače u prozu koja je istodobno i drevna i posve nova. Iste te riječi na gotovo neprimjetan, elegantan način označavaju vremenske prijelaze, postupno odmicanje ljudskih vjerovanja od mističnog ka znanstvenom.
Diane Setterfield oko šutljive je Temze, skrivenu u riječnim maglama i gustom šašu, isplela priču o pripovijedanju, o misterijama s kojih nikada do kraja ne skidamo koprenu tajni, o folkloru toliko duboko ukorijenjenom u vjerovanja lokalnog stanovništva da je već odavno izbrisao granice između zbilje i bajke. Ako je granica ikada i bilo.
“Rijeka Temza ne natapa samo krajolik, nego i maštu, a dok to čini, mijenja se.
…
A to nije sve. Ono što vidimo na zemljovidu tek je polovica. Rijeka ne počinje na svom izvoru ništa više nego što priča počinje na prvoj stranici.”
(“Bila jednom jedna rijeka”, Diane Setterfield)