Naziv djela: “Djevojčica A”
Ime autora: Abigail Dean
Naziv izvornika: “Girl A”
S engleskog prevela: Ana Briški Đurđevac
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.
“Što misliš?”, upitala bi dr. K., “zašto to tako dugo nisi mogla prihvatiti?”
“Tijelo je izrazito učinkovito kad treba zaboraviti bol, rekla sam. Treba li se čuditi što to može i um? Ili samo: zato što ste mi pružili priliku za to.”
(“Djevojčica A”, Abigail Dean)
Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način, ostalo je davno zapisano u Tolstojevoj “Ani Karenjini”. I doista, dok se sreća čini univerzalnim životnim principom, nesreća ima toliko mnogo lica. Obitelj Gracie lice je svoje nesreće skrivala iza vrata kuće u Ulici Moor Woods, kuće u kojoj je Majka bila tek servilni stroj za rađanje djece, a Otac, sa velikim O (jer su se u njegovoj blizini svi činili manjima, koliko god visoki bili) gospodar života i smrti. Zaslijepljen vjerskim fanatizmom i, posve očito, mentalnim sljepilom zbog kojeg je, kao i mnogi zlostavljači i manipulatori prije njega, smatrao kako za svoju obitelj čini ispravnu stvar vezujući ih lancima za krevete, izgladnjujući ih, uskraćujući im obrazovanje i život dostojan čovjeka, zauvijek je iz krhkih dječjih tijela i umova oteo mogućnost kasnijeg normalnog života. Najstarije dijete u obitelji, Alexandra “Lex” Gracie, u policijskim je dosjeima, nakon bijega iz Kuće strave, zabilježena kao Djevojčica A, i upravo je njezino prisjećanje strahota koje su proživjeli ona i njezina braća i sestre okosnica ovog potresnog romana prvijenca Abigail Dean. Potaknuto smrću Majke u zatvoru i pitanjem raspolaganja s naslijeđenom zloglasnom obiteljskom kućom, Lexino sjećanje postaje Arijadnina nit koja nas, u bijegu od minotaurske sjene patera familiasa vodi kroz labirint često konfuznih sjećanja i mračnih kutova kuće u Ulici Moor Woods. Prošlost i sadašnjost se svakim poglavljem isprepliću dajući sablasnu i nerijetko pomalo nerazjašnjenu sliku odnosa između braće i sestara, ali i okoline koja je primjećivala kako nešto nije u redu s obitelji Gracie, no nekako nije dopirala do svijeta u kojem su živjeli.
Abigail Dean se u “Djevojčici A” pozabavila temom već mnogo puta obrađenom u literaturi, u svojoj pripovijesti miješajući elemente religijskog kulta, obiteljskog nasilja te dalekosežnih i dubokih posljedica posttraumatskog stresnog poremećaja. Učinila je to na zanimljiv, iako na trenutke možda nedovoljno razrađen način (neočekivan i šokantan rasplet romana zahtijevao bi, naime, malo spretnija i detaljnija objašnjenja u prethodnim poglavljima). Autoričino pravničko znanje umnogome je pridonijelo dobroj “potkovanosti” priče i izbjegavanju površnosti u dijelovima koji zahtijevaju stručna objašnjenja i poznavanje potrebne materije, a poseban je kuriozitet (barem po skromnom mišljenju autorice ovih redaka) taj što niti u jednom trenutku, primjerice, ne saznajemo kako glavna junakinja Lex izgleda. Dean, naime, odmiče fokus s “trivijalnih” stvari i preusmjerava ga na psihološki aspekt, na ožiljke koji sežu mnogo dublje od onih koje nanose lanci ili očeva ruka. Njezino je pisanje karakterno, a flashbackovi glavne junakinje dovoljno uznemirujući da bi ostavili snažnu poruku, a opet ne toliko eksplicitni da bi prelazili granice podnošljivosti. Mnogo su, naime, potresnije stvari koje dolaze iz svijeta nepoznatog Alexandri, onog vanjskog u kojem joj je bilo nevjerojatno da ljudi ne vole biti u bolnici, u kojem se u bolničkoj kadi osjećala kao u moru u Grčkoj, u kojem je medicinska sestra okretala glavu od nje, jer su joj lice i ramena bili obrasli paperjastim dlačicama pokušavajući ugrijati tijelo u hladnom, lancima okovanom krevetu roditeljske kuće.
“Prolazio je semestar, a moja je prošlost postala poput imena nekog poznanika: u nekom trenutku postaje neuljudno pitati sugovornika da vam ga ponovi.”
(“Djevojčica A”, Abigail Dean)
“Djevojčica A” roman je bez stereotipa, likovi nisu portretirani crno-bijelo i doimaju se dovoljno živima da bismo ih mogli zamisliti u stvarnosti u kojoj su ljudi rijetko isključivo zli ili isključivo dobri. Upravo stoga čitatelj neće osjećati jednako suosjećanje prema svakoj žrtvi Kuće strave i neće razumjeti sve njihove izbore. Kao i svako ljudsko biće, i oni su postali djecom svojih odluka, zalutali putem koji je pogrešno skrenuo godinama prije. U mnogim trenucima osudit ćemo i društvo koje nije bio dovoljno uporno svjesno ili nesvjesno ignorirajući znakove dječje patnje i zanemarenosti. Abigail Dean, međutim, ne osuđuje i ne proziva. Taj je izbor, kako je već rečeno, ostavljen čitatelju, kao i zaključak da najdublje rane zapravo nikada ne zacijele, samo se na njihovoj površini oblikuje vezivno tkivo koje ih sakrije od pogleda. Ispod njega, one i dalje bole, a katkad se u njima stvori svijet u kojem je lakše (pre)živjeti.
“Znaju li koliko imaju sreće?
Ne. Mislim da ne znaju.
Da im barem mogu reći.
Ne. Pusti ih na miru.”
(“Djevojčica A”, Abigail Dean)