Naziv djela: “Dnevnik Renije Spiegel”

Ime autora: Renia Spiegel

Naziv izvornika: “Renia’s Diary”

S engleskoga prevela: Antonia Bojčić

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

“Kad bi čovjek imao krila

Kada bi svaka stvar bila mila

Svijet bi puknuo

Sunce bi nas čvrknulo

Ljudi bi plesali dalje, daleko

Vikali bi, još! Želimo pobjeći predaleko!

Trebamo brzinu i vjetar zračan

Svijet je zagušljiv, stisnut i mračan

Da se digne visoko dajte

Dok postaje velik i sjajan gledajte

Neka prijeđe sve granice

Neka se oslobodi krute ključanice

Drže ga stotine udova

Milijuni ruku, moćnih sudova

Neka vrijeme brzo prođe

Da nam nova tamna noć dođe

Ta moćna stvarnost podzemnoga svijeta

Neka traje dok ne bude odnijeta

Takva umorna i iscrpljena propast

Morat će past”

(“Dnevnik Renije Spiegel”, Renia Spiegel)

Dnevnički zapisi poljske Židovke Renije Spiegel koju su nacisti ubili samo nekoliko dana nakon osamnaestog rođendana više su od pola stoljeća ležali skriveni u tami bankovnog trezora. Stranice i stranice svjedočanstva jednog kolektivnog ludila; vrtloga mržnji i stradanja koja su ozvijerila i ono malo humanosti koja je još postojala u ljudima, napokon su ugledala svjetlo dana zahvaljujući Renijinoj sestri Ariani koja je vjerovala “da su njezine (Renia) misli, njezine borbe i njezina smrt pokazali zašto svijetu treba mir i prihvaćanje“. Pa iako svjesna kako sestru nije mogla spasiti od okrutnog kraja, znala je kako ju je objavljivanjem njezina dnevnika spasila od stvari gotovo jednako strašne kao i smrt – zaborava. Jer zaborav znači kako je sve bilo uzalud; svaka suza, svaki trenutak pretrpljenog straha i snova o budućnosti koja se nikada neće ostvariti – sve je izgubljeno kada se izgube uspomene i sjećanja. Kada ljudi prestanu govoriti o zlu, ono pobjeđuje, a njegove se žrtve nanovo ubijaju.

Renia Spiegel tek je obična djevojka, puna nadanja i snova o svjetovima koje još ima pokoriti. U dnevniku pronalazi saveznika, prvo u tinejdžerskim snatrenjima i mušicama, a kasnije i u tamnim danima koji će uslijediti nakon što Rusija i Njemačka napadnu njezinu Poljsku. Svijet mlade djevojke koja svoje misli pretače u stihove, po svom značenju mnogo mudrije i starije od njezinih krhkih godina, nestaje. Odvojena od majke, bježi iz rodnog Przemyśla, bivajući neposrednim svjedokom tragičnih zbivanja – nestanka i stradanja drugih židovskih obitelji, nastanku židovskoga geta.

“Zapamti ovaj dan; dobro ga zapamti. Pričat ćeš o njemu generacijama koje dolaze. Danas nas od 8 sati zatvaraju u geto. Sada tu živim. Svijet je odvojen od nas i mi smo odvojeni od svijeta…

…Duša mi je vrlo tužna. Srce mi se stišće od straha. Takav je život.”

(“Dnevnik Renije Spiegel”, Renia Spiegel)

No, kako to biva sa nježnim djevojačkim dušama, uvijek se nadaju, nikada im ne promakne komadić ljubavi koja se uvuče u njihov život poput zrake svjetlosti kroz pukotinu. Renuska uz poeziju ljubi i Zygmunta, “krasnog, prekrasnog Zygusa”, mladića s kojim dijeli prvi poljubac, strahove i snove. On je točka koja stvarnost drži na okupu, čiji su zagrljaji jači od bodljikave žice koja se sve više steže oko uplašenih duša zarobljenih u getu.

Ljubav, kaže stara izreka, sve pobjeđuje. No, Renijina i Zygmuntova nije doživjela pobjedu o kakvoj je sanjala. Unatoč mladićevim naporima da Reniju i njezinu obitelj sakrije na ujakovom tavanu kako bi izbjegli deportaciju u koncentracijski logor, tridesetog dana srpnja 1942. Renijin život zauvijek su ugasili hici nacističkog pištolja. Zygmunt je preživio rat, preživio je kako bi bio lučonoša sjećanja na Reniju, na hrabrost koja je gledala ratu u oči, koja se nadala iako je možda duboko u sebi znala kako njezin život nikada neće izaći izvan okova bodljikave žice.

“Jako mi je žao

zbog proljeća, ljubavi, mene

Voljela bih se utopiti u nebeskim prostranstvima

u plavetnilu, slijediti pogled

ili okušati se u nepoznatom

Osjećam se usamljeno, oh, tako jadno

Znam da za nikoga ne postojim

Mučim se bespomoćno, iskreno

moje srce ostaje ovdje iako ja odlazim

Neću činiti ništa, draga gospo

Jer ne mogu protiv sebe

iako znam, iako želim

iako stremim, kažem sama sebi

Ostani, umirem s tobom

Znam da to nije istina

Ismij me, hajde

Neću umrijeti, nisam na redu

Nastavljam živjeti, nije kucnuo čas.”

(“Dnevnik Renije Spiegel”, Renia Spiegel)