Naziv djela: “Dobar dan, tugo”

Ime autora: Françoise Sagan

Prilagodba i crtež: Frédéric Rébéna

Naziv izvornika: “Bonjour Tristesse”

S francuskoga prevela: Sandra Karić

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Uvijek tako brzo vozite?

Nemam više puno vremena za gubljenje, znaš... Ima trenutaka kad nam nije dopušteno propustiti neke zavoje.”

(“Dobar dan, tugo”, Françoise Sagan)

Novac je nevažan, osim što bih radije plakala u Jaguaru, nego u autobusu, bila je omiljena uzrečica francuske književnice Françoise Sagan koja je 1954., s nepunih devetnaest godina napisala svoj prvijenac “Dobar dan, tugo”, jednu od najprodavanijih knjiga svih vremena, štivo koje je već gotovo sedamdeset godina svojevrsnim simbolom frivolnosti mladeži i odraslih lišenih ambicija i ogrezlih u dokoličarenje kao povlasticu vlastite situiranosti. Iako obujmom kratko i bez posebnih težnji biti djelom posebne literarne težine, “Dobar dan, tugo” postalo je upravo takvim romanom. Naslova inspiriranog istoimenom pjesmom slavnog pjesnika Paula Éluarda, ovo je štivo zauvijek obilježilo široki književni opus Françoise Sagan (pravog prezimena Quoirez – spisateljski pseudonim Sagan preuzela je u čast Proustovoj princezi iz “Potrage za izgubljenim vremenom”), ponajprije svojom, za vrijeme u kojem je pisano, skandaloznom i presmjelom tematikom. Sadrži, naime, sve teme bliske Françoise Sagan: lagodan život, brze automobile, bogataške vile, sunce, mješavinu cinizma, senzualnosti, ravnodušnosti i besposlice.

Françoise Sagan priču je od svega tridesetak tisuća riječi prvobitno ispisala u plavu bilježnicu, inspirirana dugim razgovorima o književnosti, umjetnosti, filmu i kazalištu koje je vodila sa studentskim kolegama, najviše sa Florence Malraux, poslije slavnom redateljicom. Priča iz plave bilježnice, jednom predana Reneu Julliardu, nakladniku u usponu, ubrzo je postala književnom senzacijom, a njezin sjaj nije izblijedio niti desetljećima poslije.

Tih pedesetih godina prošloga stoljeća, u osvit seksualne revolucije, dobar je dio francuskog visokog društva svoj spiritus movens pronalazio u trošenju novca, dokoličarenju i ljubavnim avanturama, bez posebnih stremljenja ka dubljem poniranju u životne obveze, probleme, ambicije. I sama Sagan bila je pripadnica tog društva – od trenutka kada su joj njezine knjige (a bilo ih je prilično – dvadeset romana, tri zbirke kratkih priča, dvije biografije te nekoliko dokumentarističkih uradaka o mjestima, stvarima i ljudima koje je voljela) priskrbile basnoslovne svote novca, živjela je životom junaka svojih romana – ulazila u avanture sa ženama i muškarcima, u svom Jaguaru sjekla krivine cesta Azurne obale, dok su viski, kokain, amfetamini, morfij, ovisnost o kockanju, a poslije i heroinu, bili vjerni pratitelji njezina uspjeha. Poroci su nedvojbeno ubrzali Saganin put ka dnu, no nisu nimalo naštetili njezinu književnu talentu.

Iako je roman “Dobar dan, tugo” bio je tek prva u nizu uspješnica Françoise Sagan, u potpunosti je opravdao onu staru izreku – “samo prvi se uvijek pamte”. Napisan skromnim, jednostavnim, no iznimno efektnim izričajem, neodoljivo čitak i izazivajuć, postao je zaštitnim znakom blazirane postratne generacije u Francuskoj koja se dugo vremena međusobno pozdravljala upravo sa “Bonjour Tristesse”. Prateći jedno ljeto u životima sedamnaestogodišnje Cécile i njezina oca Raymonda, četrdesetogodišnjeg udovca i playboya, Sagan s lakoćom Cécilinim glasom pripovijeda o poznatim joj stvarima – beskonačnom ljenčarenju, izlascima, snatrenju o ljetnim romansama, gotovo nihilističkom uživanju na plaži i terasi suncem okupane vili u blizini Cannesa. Njezin je otac, “ležeran muškarac, hedonist, brzo se zasiti”, u tome u potpunosti podržava, dijeleći sa kćeri poglede na život i odsutnost bilo kakvih složenijih težnji, osim onih koje se tiču samougode i želje za lagodnim životom. Ljetnu dokolicu sa ocem i kćeri dijeli očeva dvadesetdevetogodišnja ljubavnica Elsa, “polulaka djevojka, polumondena, potpuno bezopasna”, no njezina prisutnost ne prekida njihov bezbrižan, hedonistički način života, iako Cécile, negdje između jutarnje cigarete i poslijepodnevnog izležavanja, shvaća kako joj u ljetnoj rutini “vrijeme curi kroz prste”. Besciljnost života koji vodi dotiče je se, no nedovoljno da bi ga poželjela promijeniti. Pušta ga da prolazi, tješeći se zaključkom kako je “dobro imati jednostavne ideje”, sve dok u vilu ne stigne prijateljica Céciline pokojne majke, četrdesetogodišnja modna dizajnerica Anne, otmjena, staložena žena kojoj playboyevska priroda Cécilinog oca ne uspijeva odoljeti. Usprkos Cécilinom pritajenom divljenju Anninoj osobnosti, u njoj se postupno rađa i strah od promjene odnosa između oca i kćeri, gubitka života kakvim je dotad imala povlasticu živjeti – “Anne je bila lijepa zmija, gmizala je između nas… Ja, tako prirodno stvorena za bezbrižnost, gubila sam samu sebe”. U trenutku spoznaje kako bi se njezin dotadašnji život mogao promijeniti, djevojka, “s lakoćom duha, osjećajući se opasno sposobnom”, manipulativno i sebično donosi odluku koja će pokrenuti niz nesretnih događaja i imati nesagledive, tragične posljedice i kojih će Cécile prekasno postati bolno svjesna.

“Ponovo pronaći prijašnji život.

Prije Anne.

Ona je štetna.

Treba je udaljiti.

Udaljiti iz naših života.

Ona ga je promijenila.

Promijenit će i mene.

Biti slobodna da sama odaberem svoj život.

Da odaberem samu sebe.

Biti slobodna da mislim.

I da loše mislim.

I da malo mislim.”

(“Dobar dan, tugo”, Françoise Sagan)

Istodobno sa glavnom radnjom, odvija se i ljubavna romansa Cécile i Cyrila, dvadesetpetogodišnjeg studenta te oni ljetne dane ispunjavaju tajnim susretima, razgovorima, otkrivanjima čari tjelesne ljubavi, no ne upadajući u klišej sladunjave ljetne avanture. Naprotiv, Sagan im pridaje značaj i zrelost veći nego što bi se očekivalo od osoba njihove dobi, kako u vlastitom odnosu, tako i u slijedu događaja koji će zauvijek promijeniti živote svih sudionika priče.

Sedamdeset godina nakon izdanja knjige i tek koju godinu manje od premijere istoimenog filma sa Jean Seberg kao Cécile i Davidom Nivenom kao Raymondom u glavnim ulogama, francuski ilustrator Frédéric Rébéna na sebe je preuzeo zahtjevan zadatak – pretvoriti roman, ishodišnu točku koju ju je nemoguće nadmašiti, ali i vrlo teško dostići, u – strip. Deveta umjetnost se činila izazovom bez presedana, onakvim koji se lako mogao pretvoriti “u svetogrđe”, karikaturu, jer “problem adaptacije uvijek je isti: netko će drugi za vas izabrati lice Cecile, nametnut će vam svoje izbore, inzistirati na ovom ili onom izgledu, zaboraviti sve ono što nema očitu svrhu, a što je gotovo uvijek najvažnije“, no Rébéna nije upao u tu zamku. Zaplet remek-djela iz 1954. ostao je netaknut, potpuno aktualiziran; sva senzualnost jednog ljeta, ravnodušnost dokolice te iskričavi naboj erotike i spletki skriven u zvuku valova i zrikavaca zadržani su u ilustracijama Frédérica Rébéne. Očekivati uradak jednak izvorniku bilo bi nepošteno, nepravedno, jer Rébéna tugu pozdravlja drukčije, energičnije, opsesivnije. Pod vrelinom sunca sve je naglašenije, i ljubav i osveta i erotičnost i sentiment, no duh Françoise Sagan ipak ostaje prisutan u svakoj rečenici i u svakom izrazu lica nastalim pod Rébéninim perom.

“Tada se nešto u meni uzdigne, što spremno dočekujem i nazivam pravim imenom.

Dobar dan, tugo.”

(“Dobar dan, tugo”, Françoise Sagan)