Naslov djela: “Femicid”
Ime autora: Pascal Engman
Naslov izvornika: “Råttkungen”
Sa švedskoga prevela: Lana Momirski
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Indigo knjiga
“Svijet je čudno mjesto: motivi nekih ljudi za ubijanje smatraju se legitimnima, dok se motivi drugih kažnjavaju. Dostajalo je samo prijeći preko nevidljivih državnih granica. Na nekim je mjestima prihvatljivo kamenovati ženu zato što je silovana ili ubiti homoseksualca zbog ljubavi prema drugom muškarcu.”
(“Femicid”, Pascal Engman)
Drugi dio serijala o policijskoj inspektorici Vanessi Frank (nakon “Tierra Del Fuego” napisanog u Čileu) i prvi koji je preveden na hrvatski jezik – “Femicid” švedskog pisca Pascala Engmana u kriminalističku je literaturu dalekog sjevera uveo novi, zanimljiv lik – izravnu, snažnu ženu s razvijenim osjećajem za pravdu, no istodobno i buntovnicu koja se ne ustručava odstupiti od uvriježenih pravila kada se to pokaže nužnim.
Vanessu Frank život nije mazio – tragičan gubitak djeteta, muž koji je ostavlja radi mlađe žene, traume su s kojima se, koliko god vremena prošlo od njih, Frank još uvijek teško nosi, a maska suzdržanosti koju (uglavnom) uspijeva zadržati otkriva čvrst karakter i strah od nekih novih tuga.
Pascal Engman u njezinom je liku stvorio uspješan pandan prekaljenim skandinavskim borcima protiv zločina poput Nesbovog Harryja Holea ili pak Keplerovog Joone Linne – pronicljiv um, zavidna upornost, teška prošlost, pa i povremeno utapanje frustracija u alkoholu – samo s mnogo manje grubosti i mnogo više empatije.
Naracijska tehnika “Femicida” dobro je razrađena; kratka, brzo izmjenjujuća poglavlja s nekoliko paralelnih radnji, različitih pripovjedačkih perspektiva i tragova koji se postupno sve čvršće isprepliću, čine ovaj roman dinamičnim i lakim za čitanje istodobno obrađujući teške teme poput mizoginije i zlostavljanja žena koje se ovdje javlja u jednom od svojih najekstremnijih oblika. Naime, Engman je okosnicu radnje romana potražio u specifičnoj, prilično zlokobnoj i ekstremnoj subkulturi poznatoj pod imenom “incel” (akronim od “involuntary celibate”), odnosno nevoljni celibat koja okuplja osobe (uglavnom heteroseksualne muškarce) koje su imale malo ili nimalo seksualnih i ljubavnih iskustava, pa svoje frustracije i mržnju prema ženama iskaljuju na internetskim forumima (nerijetko onima na darkwebu). Promičući oblik (relativno nove) muške suprematističke ideologije u čijem je središtu vjerovanje kako je suvremeni svijet nepravedan prema manje privlačnim i neuglednim muškarcima, zajednica nerijetko ispoljava mržnju i prema drugim muškarcima, jer ‘neki imaju brojne seksualne partnerice, dok oni nemaju niti jednu’. Inceli osuđuju i mrze žene jer im uskraćuju pravo na seksualni odnos, a najekstremniji članovi ove bizarne zajednice zagovaraju silovanje i druge oblike nasilja nad ženama. Pascal Engman kao “lajtmotiv” je svog romana uzeo upravo ovu potonju, najekstremniju varijantu izravno ili neizravno je povezavši sa životima likova koje je izgradio u “Femicidu”. Svaki od njih, naime, prolazi kroz teške ili fatalne oblike zlostavljanja – od Emelie Rydén čiji je bivši partner i otac njezine kćeri okrutni kriminalac i zlostavljač pipci čije je psihofizičke torture dosežu čak i iz zatvorske ćelije, te čije nožem izmrcvareno tijelo biva pronađeno istodobno kada mladu novinarku Jasminu Kovač brutalno siluju trojica muškaraca. Tu je i dvanaestogodišnja Celine koja živi sa ocem nasilnikom, ali i popularni televizijski voditelj koji svoj izgled i slavu koristi za nešto sofisticiraniji oblik zlostavljanja – nevjere, prijetnje, povremene “izlete” fizičkog nasilja.
Okrutna ubojstva žena koja inspektoricu Vanessu Frank uvlače u do kraja neizvjesnu igru mačke i miša, kao i brz ritam radnje, nisu spriječili autora da posve dovoljnu pozornost posveti razradi odnosa među likovima koji se često zanemare kada su u pitanju romani sa ovakvom dinamikom. Protagonisti grade međusobno povjerenje, imaju prošlost, viziju budućnosti. Nisu tek jednodimenzionalno oruđe radnje koje, eto, mora biti tu da bi se ispunila nekakva forma.
Sve u svemu, “Femicid” (ili “Kralj štakora”, kako znakovito kaže švedski izvornik) kvalitetno je napisan kriminalistički roman. Zasnivajući svoj zaplet na nečemu stvarnom i prisutnom u svijetu koji nas okružuje, neizbježno nas tjera na zaključak kako je čovjek katkad gora zvijer od zvijeri same.