Naziv djela: “Filozofija hodanja”
Ime autora: Frédéric Gros
Naziv izvornika: “Marcher, une philosophie”
S francuskoga prevele: Mirjana Brabec i Vladimira Mirković-Blažević
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.
“Hodanje je tupa, repetitivna, monotona aktivnost. To je živa istina. No upravo zato, ono nikad nije dosadno. Kao što smo već rekli, monotoniju treba razlikovati od dosade. Dosada je potpuna odsutnost bilo kakvih projekata, perspektiva. Vrtite se u krug, besposleni. Čekate, ne iščekujući ništa određeno, zamjećujući samo dimenziju neodređene odloženosti praznog vremena. Tijelo, kad mu je dosadno, tek što se ispružilo već ustaje, rukama lamata po zraku, poskakuje čas u jednom čas u drugom smjeru, zastaje, vrpolji se. Očajnički pokušava ispuniti svaku sekundu. Dosada je neka vrsta letargične pobune protiv nepokretnosti. Nemate što raditi, a i ne pokušate ništa raditi... Dosada je nezadovoljstvo koje se ponavlja iz sekunde u sekundu: sve vam dosadi taj čas, jer ste to sami započeli.
Hodanje nije dosadno na taj način. Ono je jednostavno monotono. Previše je pravilnih, ritmičkih pokreta u hodanju da bi pobudili dosadu koja se hrani ispraznim vrpoljenjem (duša se besciljno vrti u krug u nepomičnom tijelu).”
(“Filozofija hodanja”, Frédéric Gros)
Uvijek znamo zašto hodamo. Da bismo išli naprijed, odlazili, stizali i ponovno odlazili”, piše poznati francuski filozof i mislilac srednje generacije Frédéric Gros u svojoj “Filozofiji hodanja” dajući čitatelju uvid u posve drukčiji pogled na aktivnost koju nerijetko doživljavamo kao banalnu, odviše svakodnevnu i uobičajenu, katkad i zamornu. No, ova će inteligentna i jasna proza vrlo izgledno za hodanje zainteresirati i one kronično neaktivne, one koje Nietzsche naziva “slijepim ulicama” – bez linije puta, bez želje za novim daljinama. Jer, u konačnici, nitko ne mora ići na iscrpljujuća pješačenja kako bi uživao u ovoj Grosovoj kontemplaciji o hodanju. I sam strastveni hodač i veliki obožavatelj lutanja prirodom, Frédéric Gros brojnim filozofskim zapažanjima (nipošto suhoparnim i pretencioznim, već učenim i često prožetim humorom), promišlja o hodanju kao bijegu, kao ispunjenju, kao obnavljanju ili pak mističnom doživljaju; čak je i samoća ugodna kad hodamo, jer zapravo je “nemoguće tada biti sam, toliko je stvari koje prisvajamo svojim pogledom, koje nam se otkrivaju…sva ta polja, kuće, šume, staze, sve je to naše, sve je tu za nas”.
Kao mislilac, Frédéric Gros i u hodanju propitkuje mnoga filozofska pitanja, ona koja se dotiču već spomenute samoće, vječnosti, vremena i prostora… , no odgovore ovaj put crpi iz neposrednog iskustva, iz vrlo jednostavnih, uobičajenih stvari, radnji. Radnji poput hodanja. Posebna zanimljivost Grosove knjige leži u činjenici kako se, osim na osobno iskustvo, autor oslanja na iskustva brojnih slavnih mislilaca i književnika.
Tako pak doznajemo kako je Friedrich Nietzsche, prije nego što je potpuno izgubio um, stranice nekih od svojih najmaestralnijih djela ispisao upravo u svojim dugim šetnjama, onima u kojima ga je “njegovo tijelo – suočeno s nebom, morem, glečerima – inspiriralo dok je hodao”, a “čovjeku s potplatima od vjetra”, slavnom pjesniku Arthuru Rimbaudu, hodanje je bila strast potpirivana unutarnjim gnjevom, željom bijega “od tuge i dosade, od sivih oblaka, mračnih dana i crnih vrana na olovnome nebu”, strast gonjena “bolom u želucu zato što je ovdje, odbijanje da ostane na mjestu“, opsesija toliko snažna i prožimajuća da je, nakon što je Rimbaud umro u trideset i sedmoj godini, u registru preminulih marseljske bolnice La Conception ostalo zapisano: “Rođen u Charlevilleu, u prolazu u Marseilleu”.
Osim Rimbauda, još su dvojica “nebeskih šetača”, osluškivača prirode koji su dekadenciju čovječanstva zamijenili tumaranjem šumama kako bi pronašli ne samo nadahnuće, već i iskonskog čovjeka u sebi, “onog iz davnina, prije postojanja društva i plaćenog rada”. Jedan je bio Rousseau, “homo viator”, čovjek koji hoda, onaj čija je hodačka iskustva Gros podijelio na tri dijela: na hodanje u svitanje, podne i suton – od onih u kojima je bio “gospodar svojih maštarija” do onih u kojima više “nema potrebu biti netko, može se jednostavno prepustiti struji”.
Drugi je David Henry Thoreau, “osvajač divljine” i autor prve filozofske rasprave o hodanju: “Walking”. Povijest će ga ipak najviše pamtiti po gotovo nestvarnom “Waldenu”, traktatu u kojem opisuje svoje dvogodišnje iskustvo života u šumi. Naime, prije nego što je u četrdeset i četvrtoj godini umro shrvan tuberkulozom, Thoreau je dokazao istinitost one stare tvrdnje – da bismo hodali, ne trebamo ići daleko; ne trebamo nužno težiti ka drugim svjetovima, kulturama, licima – “hodati znači izdvojiti se, ostati po strani, na marginama onih koji rade, na marginama brzih cesta, na marginama onih koji stvaraju profit i bijedu…”
No, primjeri Grosovih hodača nisu samo strastveni pokoritelji novih divljina i daljina; spominje se on i melankoličnog lutalice, francuskog književnika Gérarda Nervala čije su prve šetnje obilježene plahošću, dok one posljednje ispunjava grozničavost u kojoj je hodao bez prestanka i gotovo ništa sna. Sve do onog vječnog u kojem ga pronalaze, “obješenog, sa šeširom na glavi.”
I Immanuel Kant je hodač. No, nikako divlji i strastven. Nikako grozničav i kaotičan. On je hodajući metronom. Opsjednut točnošću do te mjere da su ga zvali “Königberškim satom”, u životu je, uz pisanje i čitanje, važnost pridavao samo onome što će, jedanput dnevno, jesti i redovitom odlasku u šetnju. Hodanje je za Kanta bilo svojevrsna dnevna higijena, bez užitka i ispunjenja – uvijek je hodao sam, istim putem, sat vremena, repetitivnošću hodanja ubijajući dosadu, oslobađajući um i, nakon godina iste rutine, svoju volju pretvarajući u sudbinu, ne samo pasivnu naviku.
“Thoreau je napisao: “Ne možemo ubiti vrijeme a da istodobno ne ranimo vječnost.” Ne hodamo kako bismo ubili vrijeme, nego kako bismo ga prigrlili, kako bismo sa svakim korakom, u svakoj sekundi, s njega kidali laticu po laticu.”
(“Filozofija hodanja”, Frédéric Gros)
Frédéric Gros napisao je, bez sumnje, knjigu koja će čitatelja natjerati na pokret – prvo umni, a kako su um i tijelo nerazdruživi, s vremenom i na onaj tjelesni. “Jednostavno treba grabiti naprijed, vlastitim tempom, do iduće etape. Spokoj proizlazi iz toga što jednostavno slijedite put” , poručuje Gros dajući nam do znanja kako hodanje uistinu nije sport niti natjecanje – ono je gotovo zaboravljena dječja igra, osjećaj slobode nakon kojega više ne možemo stajati na mjestu.
I prije nego što vam poželim ugodnu šetnju stranicama ove knjige, dopustite mi da još jednom spomenem Thoreaua, njegovu misao koja, poput bisera čvrsto zatvorenog u školjci, čeka zasjati kao čista srž Grosove “Filozofije hodanja”:
“Uzaludno je sjesti da bismo pisali, ako nikad nismo ustali da bismo živjeli.”