Naziv djela: “Gdje je nestao Kir”
Ime autora: Elvis Bošnjak
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Hena com
“Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti”.
(Josip Reihl-Kir, Osijek, 1991.)
Puna tri desetljeća navršit će se prvoga srpnja ove godine od kada je na nadzornom punktu hrvatske policije u Staroj Tenji kraj Osijeka mučki, iz zasjede, ubijen nekadašnji načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir. Tog je ljetnog dana u kojem je zrak već mirisao na kraj vremena koje smo nekoć poznavali, zajedno s kolegama Goranom Zobundžijom, potpredsjednikom Izvršnog vijeća Osijeka, vijećnikom Milanom Kneževićem i predsjednikom mjesne zajednice Tenja, Mirkom Tubićem, Kir krenuo na pregovore s tzv. pobunjenim Srbima. Čovjeka koji je vjerovao u mir, dijalog i besmisao rata; koji je gotovo utopijski tvrdio kako je bolje “deset godina razgovarati, nego jedan dan ratovati” nisu, međutim, ubili oni s kojima je u osvit rata htio pričati o miru. U vozilo s osječkim pregovaračima pucao je Antun Gudelj, hrvatski policijski rezervist, kojega je upravo Kir zadužio kalašnjikovim, niti ne sluteći kako će mu baš taj čovjek i to oružje presuditi. Uletjeli su u zasjedu koja ih je, pomno isplanirana, čekala na nadzornom punktu. Niti Kir niti mir nisu imali nikakve šanse. Preživio je samo teško ranjeni Tubić, a nad Kirovu se smrt nadvila teška, tamna sjena uzaludnosti. Gudelj je, naime, bio samo egzekutor, no nikada nije do kraja rasvijetljeno tko je bio pravi naručitelj Kirova ubojstva, kome to mir nije bio niti jedna od opcija kada su te 1991. topovi zaorali prve brazde na poljima istočne Slavonije.
Niti jednu vlast ni tada ni godinama poslije nije zanimalo otkriti pravu istinu o smrti čovjeka i mirotvorca koji je dao život nastojeći spriječiti da ga mnogi drugi izgube, pa umjesto da mu danas odaju počast, barem posthumnu, kad već za njegova života nitko nije imao dovoljno razuma posegnuti za mirom, a ne za oružjem, svi okreću glavu ubijajući Kira uvijek iznova. Jer dok god istina ne zapali svijeću na njegovom grobu, jedino naslijeđe bit će fotografije okrvavljenog, mrtvog Josipa Reihla Kira na nosilima, zauvijek zaustavljenog u tridesetšestoj godini života.
“Nitko nije mogao biti toliko istinit i ostati živ”, piše splitski glumac, scenarist i dramaturg Elvis Bošnjak u svom romanu prvijencu “Gdje je nestao Kir”, u kojem se, fikcionalizirano, “dvoglasno” pripovijedajući, na jedinstven način prisjeća Kirove tragedije. Prvi glas pripada žrtvi, samom Josipu Reihlu-Kiru koji, proživljavajući posljednje dane vlastita života, golim rukama pokušava zaustaviti vjetrenjače koje sve brže okreću “gospodari života i smrti”, crni “vitezi” slavonskih ravni što pod geslom “obrane domovine” šalju odrede smrti da se rješavaju “nepoćudnih”, “opasnih” civila koje mutna Drava ustrijeljene i vezane žicom jutrima slaže na svojim obalama. Kriva nacionalnost na krivom mjestu istinsko domoljublje ostavlja miljama daleko. A domovinu se voli srcem, ne oružjem. I Kir je to dobro znao. “Ljubav je riječ napisana na vodi koja teče”, prisjeća se Kir davno izgovorenih riječi voljenoj supruzi u trenutku kada ga slutnja kako su pregovori možda zamka sve više nagriza. Neumitnost prolaznosti u svojoj se stravi uvlači u njegove ideale i on u jednom razgovoru utvrđuje – “Ubit će me”, istodobno svjestan kako nema izbora – “stotinu je razloga zašto ne treba ići [na kobne pregovore] , ali ima onaj jedan zbog kojeg mora”. Taj je razlog on sam.
Drugi glas u Bošnjakovu romanu ubojičin je. Njegovo je ime ovdje Marko Šutalo, no “nomen est omen”, ime je znak, u “Gdje je nestao Kir” nema težinu. U ovom romanu znak se stisnuo u ljepljivim, zadimljenim tišinama Kirove kancelarije, u letcima koji pozivaju na linč Kira. Ili mira. U bijelom stojadinu iz kojeg ispadaju tijela pokošena rafalima. Ubojica povlači okidač i dim cigarete jednakom ravnodušnošću, jer njegovi razlozi djeluju izvan njega; on sam tek je pijun, pješadija koja juriša na zapovijed. Metak nema nacionalnost, samo smrt nosi u sebi.
“Kir je povijest dijelio na povijest istine i povijest razloga. Te dvije povijesti međusobno su suprotstavljene. Povijest istine sastoji se od niza neoborivih istina, koje ogoljene do srži isključuju iz svoga sadržaja bilo kakve i bilo čije razloge. Povijest razloga sačinjena je od niza razloga u odnosu na koje ova ili ona strana prilagođava tu istinu svojim potrebama. Kir je razumio da on sam djeluje istovremeno i u povijesti istine i u povijesti razloga, i da obje djeluju na njega. Za ljubitelje povijesti razloga, prvak je onaj koji drugoga porazi. Da bismo bili sretni, netko mora biti nesretan. To je zakon povijesti razloga.”
(“Gdje je nestao Kir”, Elvis Bošnjak)
Pisac prati ubojičin život od čina ubojstva i kroz sve faze bijega, pa se od tenjskog punkta do čileanskog aerodroma nižu slike, misli i događaji koji se, u konačnici, spajaju sa onim Kirovim – žrtva i ubojica sabiru svoje istine i razloge. Samo što je “Kir sjedio na nakovnju, a povijest razloga stiskala je čvrsto čekić u rukama”.
Elvis Bošnjak napisao je drukčiju priču o stvarnom događaju. Unio je u nju dovoljno fikcije da je ne bismo mogli nazvati dokumentarističkom, a opet zadržao previše stvarnosti da bismo se mogli uljuljkati u san kako se Kir dogodio nekom drugom. Kako autor sam utvrđuje – “postoji vrijeme prije događaja i vrijeme nakon događaja, i postoji događaj. Vrijeme prije događaja i vrijeme nakon događaja različito je vrijeme. Ono se samo izvana broji isto, istim sekundama, minutama ili danima. Vrijeme prije događaja puno je brže od vremena nakon događaja…Trenutak nakon događaja vrijeme stoji, ono može ostati jako dugo zarobljeno u jednoj jedinoj sekundi i u toj sekundi može trajati godinama. Onda se ipak jednom pokrene, polako.” Bošnjakov roman prvijenac jedan je kotačić u složenom, sporom mehanizmu događaja. On ne razrješava, ne olakšava, čak niti ne pita. “Gdje je nestao Kir” nema znaka upitnika. Ne usuđuje se pitati, jer odgovora nema već dugo. Ali podsjeća. Podsjeća kako je u mitologiji rata bilo mnogo Gorgona koje su one koji su ih imali hrabrosti pogledati u oči zauvijek pretvorile u kamen. No ne u spomenik palim junacima pod kojem držimo ruku na srcu i mičemo usnama uz taktove himni, već u onaj nadgrobni koji pokriva tamom i tišinom.
Ne zamjerite stoga Elvisu Bošnjaku poneku sentimentalnu ili preslobodnu notu. Pjesnička sloboda nije umanjila prazninu u udžbenicima povijesti, spisima, spomenicima u kojima je trebalo stajati Kirovo ime. Dotad, ako ste u Osijeku, prođite Kirovom ulicom ili pogledajte Lunarov mural nacrtan na napuštenoj zgradi koja je nekada bila Poljoprivredni fakultet – mjesta s kojeg je Reihl-Kir iz Osijeka posljednji put otišao živ. Možda na trenutak začujete taktove “The Rhythm of The Saints/If I have weaknesses, don’t let them blind me” Paula Simona, prema glazbenoj ploči koju je Josip Reihl-Kir posljednju kupio i po kojima je mural nazvan. Možda, ako svi udružimo sjećanja, “Gdje je nestao Kir” pronađe davno izgubljeni upitnik.
“Povijest razloga maše neumorno zastavama pretačući novu krv kroz stare rane.”
(“Gdje je nestao Kir”, Elvis Bošnjak)