Naziv djela: “Golemica i Džin”

Ime autora: Helene Wecker

Naziv izvornika: The Golem and the Jinni”

S engleskog prevela: Jelena Pataki

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Mitopeja

“A što je to”, upita Džin, “anđeo?”
Osupne je to pitanje. Opet ga promotri, kao da ga iznova procjenjuje.
…
Ona reče: “Pa, gospodine, anđeo je Božji glasnik. Nebesko je biće, više od čovjeka, ali svejedno sluga.”
“A tako”. Zapravo, baš je i nije shvatio, ali slutio je da bi ustrajavanjem pogriješio… “I tako izgledaju anđeli?”
“Valjda”, reče ona. “A može biti i da je to jedan način da ih se prikaže. Sve ovisi o tome u što vjerujete.”

(“Golemica i Džin”, Helene Wecker)

Kad je 1899. pruski Židov Otto Rotfeld, zakucao na vrata ruševne kolibe duboko u gvozdu na rubu Konina pored Danziga, pa od starog, zagonetnog Yehude Schaalmana zatražio da mu stvori ženu od gline, a Maryam Faddoul tisuće kilometara daleko, u četvrti donjeg Manhattana zvanoj Mala Sirija, maronitskom katoliku i limaru Boutrosu Arbeelyju na popravak donijela devet palaca visoku bakrenu plosku iz koje je on, izbrisavši lemilom jednu petlju na njezinoj rezbariji, nakon dvanaest stoljeća oslobodio Džina zarobljenog u ljudskom obličju, užgana je iskra spisateljske čarolije razbuktane u “Golemici i Džinu“, romanu prvijencu američke spisateljice Helene Wecker, jednom prigodom spretno uspoređenim s još jednim, jednako sjajnim, debitantskim štivom – “Jonathan Strange & Mr. Norrell” Susanne Clarke. Posve opravdano, reklo bi se, jer su oba naslova mala remek djela u kojima se povijesna fikcija našla u gotovo savršenoj simbiozi s istinskom magijom, legendama i čudesima; njihovi su likovi istodobno toliko čarobni, ali i toliko stvarni da nam na trenutke postane gotovo nemoguće zamisliti da ipak nisu negdje, nekad (a možda i još uvijek) postojali.
Ipak, “Golemica i Džin” u određenoj je prednosti – na njegovoj je svakoj stranici, naime, gotovo opipljivo zadovoljstvo s kojim je autorica Helene Wecker u sedam godina stvaranja ove knjige gradila svoje svjetove, smišljala čarobne formule i napjeve, poigravala se zakonima prirode i magije, pa ih složila u mozaik u kojem se ritmično smjenjuju bajka, folklor, pustolovina i legenda. Posežući za židovskom mitologijom i legendom o Golemu, čovjeku od gline, biću stvorenom od same zemlje kojem su drevne talmudske legende šapnule magičnim mrmorom rabinskih čarolija te ga, usadivši mu iskru života, učinile podčinjenim volji tvorca, i arapskim pripovijestima o duhovnom biću stvorenom iz vatre, jinnīju, džinu, kolebljivom lutalici, zavodniku i prepredenjaku koji je Zemlju nastanjivao prije ljudi i vječito balansirao na razmeđi dobra i zla, Helene Wecker ispripovijedala je priču u kojoj su, slikovito (i pomalo emancipirano) rečeno, zamijenili uloge Šeherezada i legendarni golem rabina Leva, te postali Golemica i Džin; žena od gline, “rađena, a ne rođena“, stvorena iz želje da služi gospodaru i bude “hvalevrijedna supruga, ako ga prije toga ne uništi” i stvorenje od vatre, Džin više od tisućljeća zatočen u bakrenoj ploski, pa otkriven kao potvrda da je “vjera uistinu vjerovanje u nešto čak i bez dokaza, zato što u srcu znaš da je to istina.“

“I možda su ljudi zbilja stvorili svoga Boga. Ali zar je zato manje stvaran? Uzmi ovaj slavoluk. Stvorili su ga. Sad postoji.
Da, ali ne ispunjava želje, on će. Ne radi ništa.
Točno, reče. Ali dok ga gledam, osjećam nešto. Možda tome služi.”

(“Golemica i Džin”, Helene Wecker)

“Golemica i Džin” u svojoj je naravi pustolovan roman, njegova je radnja poput petlji na rezbariji čarobnjakove ploske, svija se i vijuga u mnogo različitih smjerova i uvijek iznenadi novim otkrićem, ovisno iz kojeg ga kuta promatramo. Njegovi likovi imaju brojna lica i naličja, suprotni su ne samo tkivom i vezivom od kojeg su satkani, već i pričama koje nose sa sobom, životima koje su proživjeli, stavovima o vjeri i religiji, čudesima i trezvenoj znanosti koja im se protivi; oni su zemlja, vatra i meso, rabini i čarobnjaci; oni su vatre Gehene i žalobnici Siona i Jeruzalema i nevinaščad iz Edenskoga vrta. Oni su “ljudi koji ponekad hoće ono što nemaju zato što nemaju. Čak i kad bi svi ponudili dijeliti, htjeli bi samo udio koji nije njihov.“

Helene Wecker možda je napisala bajkovitu povijesnu pripovijest, vješto se poslužila dijelovima mitologija različitih naroda i stvorila okružje koje čitatelja lako uvuče u vrzino kolo čarolije čiju smo iskru svi katkad poželjeli materijalizirati u stvarnom životu, no istodobno je u “Golemicu i Džina” utkala vrlo ozbiljna i realistična promišljanja o razdvajanju vjere kao posve intimne stvari i religije kao široko primjenjive duševne hrane za čovječanstvo; o Bogu sposobnom za čudesa i o čudesima neovisnima o Božjoj namjeri; o posve ljudskoj težnji za udovoljavanjem vlastitim žudnjama i pokušaju ovladavanja istima. Nožem se može narezati kruh, kao i ozlijediti čovjeka, utvrđuje jedan od likova u knjizi. Sve nužno ovisi o počinitelju, i o namjeri. I upravo je namjera ta koja ovaj roman čini čudesnim. Golemica i Džin dva su stvorenja satkana od različite tvari – zemlja bi po svoj prilici trebala gasiti vatru, a plamen lutati za čim drugim što bi ga potpirivalo i žarilo, no njihova je namjera jedinstvena i savršeno usklađena, jer im je autorica i sama usadila vlastitu čarobnjačku iskru – onu ljudske naravi, bez koje niti jedno od njih ne bi moglo premostiti jaz tisuće godina stare magije i dokazati kako “dobročinstva ipak teku iz prirodnog nagona k bratstvu, a ne iz privrženosti plemenu.“