Naziv djela: “Ispovijesti Frannie Langton”
Ime autora: Sara Collins
Naziv izvornika: “The Confessions of Frannie Langton”
S engleskog preveo: Mladen Jurčić
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Znanje
“Oh, postoji mnogo načina da se bude lud”, odgovorila je, “a ljubav je najsigurniji.”
(“Ispovijesti Frannie Langton”, Sara Collins)
Kada je 1826., u londonskom zatvoru Old Bailey, mlada mulatkinja Frannie Langton, sluškinja i bivša ropkinja, optužena za ubojstvo svojih poslodavaca, uglednog znanstvenika Georgea Benhama i supruge mu Marguerite, započela svoju priču, nitko nije slutio istinu koja je čekala biti otkrivena na njezinom kraju.
Čak niti sama Frannie koja, sjećanja zamućenih izmaglicom laudanuma, nije mogla sastaviti slagalicu kobnih događaja u noći ubojstva; u jutru u kojem se pored svoje poslodavke probudila prekrivena krvlju nije bilo odgovora, tek strašni nagovještaj onoga što je možda učinila.
Ljudi su pak bili žedni senzacije, osude i vješala, a Frannie je, u vrijeme kakvo je bilo kasno georgijansko doba, imala sve potrebno da joj se presudi bez riječi obrane – bila je crna žena s vlastitom voljom i hrabrošću koja ju je dovela na korak do vješala, ali i dopustila joj da svoju priču, čije joj je zapisivanje sugerirao odvjetnik (što se ispostavilo vrlo uspješnom narativnom idejom autorice Sare Collins, u maniru, primjerice, “Alias Grace” Margaret Atwood, op.a.), ispripovijeda uzdignute glave i bez kajanja.
A priča seže duboko do jamajčanskih plantaža šećerne trske i Frannienih bivših vlasnika, supružnika Langton, koji često, svatko na svoj način, vrlo okrutno podrivaju Frannieno samopouzdanje i nepovratno mijenjaju život jedne mulatske djevojčice.
U ovom “jamajčanskom” dijelu Frannine ispovijesti, posebno su izražene sličnosti s “Jane Eyre” Charlotte Brönte, tako često spominjane od mnogih kritičara ovog prvijenca Sare Collins. Naime, rođena u ropstvu na plantaži s okrutnom ironijom nazvanoj Raj, Frannie je još jedno neželjeno, zanemareno dijete koje odrasta u okružju posve nenaklonjenom malenoj mulatkinji, a njezin vlasnik, Langton, ogorčen je, psihički nestabilan čovjek ogrezao u ludilo strašnih eksperimenata nad pripadnicima crne rase u koje, s vremenom, prisilno uvlači i samu Frannie. Njegova je supruga, gospodarica kuće Miss-bella, u mnogim segmentima nalik gospođi Reed, silovitoj i okrutnoj ujni Jane Eyre, pa čitajući prvi dio “Ispovijesti Frannie Langton” ne možemo pobjeći hladnom brönteovskom ozračju usred guste jamajčanske vreline. No sličnost s “Jane Eyre” u slučaju Frannie Langton ipak je ograničena samo na scenografiju; ispod površine ovo se djelo grana u drukčijim smjerovima.
“U nama se smračuju dijelovi vremena nalik na otkose žita, iako se čini da mi ne odlučujemo koji će se urezati u nas.”
(“Ispovijesti Frannie Langton”, Sara Collins)
Collins je prilično uspješno izbjegla stereotipe o koje se mnogi autori prečesto spotaknu kad je u pitanju tematika ropstva, rodnih uloga i ljudskih prava te je iznenađujuće suptilno opisala kalvariju sužanjstva u rukama engleskih robovlasnika, dok se užasi Langtonovih eksperimenata nad robovima provlače rečenicama poput zlokobne, užasne sjene te, u konačnici, Frannie i Langtona odvode u London u kojem im se putovi razilaze, a Frannie postaje sluškinjom Benhamovih.
Okove ropstva mijenja uzništvom intimne veze s novom gospodaricom Marguerite Benham s kojom tone u varljive dubine laudanuma i gladi za ljubavlju koja će ih obje dovesti do neočekivanog, mračnog kraja.
“Ispovijesti Frannie Langton” slojevit je roman, a Sara Collins, britanska spisateljica jamajčanskih korijena, svoju priču gradi poput olujnog vrtloga – u početku opisujući velike krugove koji podrhtavaju između šuštavih kopalja šećerne trske na poljima Jamajke i stežu zidove mračnih izbi u kojima se eksperimentira nad čovječnošću, postupno ih sužava oko tajni engleskih ložnica, zabranjenih ljubavi i otrova snažnijih i opasnijih od laudanuma, da bi u samom oku oluje skrila najbolnije tišine i dugo čekana odrješenja.
Kritika rasne nejednakosti, robovlasničkog društva i snaga žene perpetuum su mobile prvijenca Sare Collins koji unatoč određenim slabostima, poput nedovoljno razrađenih i objašnjenih dijelova priče (primjerice, rasni eksperimenti, kao i životna pozadina pojedinih likova skrivali su mnogo veći pripovjedački potencijal nego što ga je Collins iskoristila), ali i na trenutke zamornog i prekomjernog korištenja usporedbi (“poput” i “kao” pojavljuju se u svakoj trećoj rečenici i, iako su usporedbe i metafore stilski vrlo uspješno oblikovane, doista ih je mnogo), neosporivo ostaje romanom koji vrijedi čitati.
Svako poglavlje otkriva detalj koji će nas povući još malo dublje u mračni svijet georgijanske Engleske u kojem je ženski glas zatomljen zidovima potpune obespravljenosti i podređenosti, ali ne pretvara se u još jedan manifest o strahotama ropstva. Naprotiv, “Ispovijesti Frannie Langton” djelo su koje prolazi brojne preobrazbe; ono je gotička misterija, ljubavna priča i ispovijest žene odlučne pronaći vlastito mjesto u svijetu koji čini sve kako bi je u tome spriječio.
“…čini mi se da je najgore provoditi toliko vremena i trošiti toliko energije u pokušaju da dokučimo mehaniku života, umjesto da shvatimo njegovu ljepotu.”
(“Ispovijesti Frannie Langton”, Sara Collins)