Naziv djela: “Japodinine muke”
Ime autora: Ivana Delač
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Hangar 7
“Da je čovjeku prirođeno da leti, imao bi krila.
Čovjeku nije prirođeno ni da se kreće velikim brzinama, pa svejedno od davnina imamo kočije s konjskom zapregom, zadnjih desetljeća parovlakove, a zadnjih godina i paročije.“
(“Japodinine muke”, Ivana Delač)
Teško da ćemo mnogo pogriješiti ako kažemo kako su jedine muke koje nam je autorica “Japodininih muka“, diplomirana psihologinja Ivana Delač (iza koje su još dva romana – “Pegazari” i “Izgnani” te četrdesetak priča u raznim publikacijama) priredila, one slatke, koje ostavljaju pitanje hoćemo li u nekoj budućnosti čitati i kakav nastavak ovog nadasve čitljivog, suvislog i pripovjedački iznimno fluidnog tzv. steampunk romana.
Inače, u steampunk žanr koji svoje svjetove gradi po uzoru na futurističke romane iz 19. stoljeća (kao predloške uzimajući djela pisaca poput H. G. Wellsa, Julesa Vernea ili pak Mary Shelley – začetnika žanra znanstvene fantastike) najčešće se svrstavaju djela koja se bave “anakroničnim, tehnološki naprednijim viktorijanskim dobom” , ili pak ona koja govore o alternativnim svjetovima ili dalekim planetima koji su se zatekli u toj naprednoj “viktorijanštini”.
O takvoj alternativnoj povijesti koja se oslanja na tehnologiju parnog stroja te razvitak koje je donio neke nove izume s potpuno drukčijom svrhom, možda nešto manje dinamično nego što bismo očekivali od djela ovoga žanra, no vrlo maštovito i vješto piše Ivana Delač u “Japodininim mukama”. Čuda tehnike poput cepelina ili paročija – parnih kočija, kao i spletki i urota nikako ne manjka, a osim “tehničkom dijelu”, Delač je posebnu pozornost posvetila brojnim važnim temama poput sufražetskog pokreta, odnosno borbi za izjednačavanje prava glasa žena i muškaraca, položaju žene tog vremena kada se poslovna ambicija pripadnicama slabijeg spola nikako nije opraštala, ali i karakterizaciji likova koji kriju mnogo više od tek plošnih opisa i zanimljivih dijaloga.
“Neka vide kako žene svih slojeva mogu stajati rame uz rame. Grofica koja upravlja tvornicom, izumiteljica, novinarka i urednica, te supruga i majka, jedna pored druge. Ovo i jest poanta našeg pokreta, Japodina.“
(“Japodinine muke”, Ivana Delač)
Grofica Japodina von Reinhardt 1904. godine u Karlovcu vodi veliku tvornicu Reinhardt Karlovac naslijeđenu od pokojnog oca, no dugovi i skeptičnost prema ženi koja vodi takav zahtjevan posao Japodinu su doveli na sam rub opstojnosti poslovanja. Velika izložba izuma u Zagrebu na koju grofica odlazi u nadi sklapanja kakvog unosnog poslovnog ugovora koji će tvornici vratiti barem dio starog sjaja, donijet će joj toliko željeni posao, no cijena koju će morati platiti potpisom ugovora s tajanstvenim Rusom bit će viša nego što je mogla zamisliti.
Ivana Delač svakim nas dijelom romana vodi odlučnošću i suverenošću najsnažnijeg parnog stroja – od opisa Alkhe, čudesne i zlokobne zmajolike letjelice koja se u najstrožoj tajnosti počinje proizvoditi u njezinoj tvornici preko jakih ženskih likova poput Japodine, ali i novinarke Marianne Cindek u kojoj je autorica vješto “skrila” svojevrsni hommage Mariji Jurić Zagorki (ljubitelji Zagorkinog lika i djela brzo će se sjetiti Kontese Nere, odnosno Barice Cindek, op.a.) te sufražetski “girl power” u kojem se bunt možda skrivao u ženskom nošenju hlača, no pravi otpor ležao je u odvažnosti i britkom umu, pa sve do ljubavne priče Japodine i mladog Frane Prugovečkog (koja, kao i sve drugo u romanu, prkosi uobičajenim normama tog vremena).
“Sunce i mjesec, kao i nebo, pripadaju bogovima, a Alkha može biti samo oruđe bogova, ne voditi bunu protiv njih.“
(“Japodinine muke”, Ivana Delač)
Ivana Delač je, kako i sama priznaje u predgovoru romana, u “Japodininim mukama” ispreplela fikciju i povijesne činjenice (“automobilska industrija bazirana na nafti ne postoji, kao ni Thomas Edison; Zagrebački velesajam je izgrađen desetljećima ranije, a Karlovac krasi golemi arboretum nazvan Koranski vrtovi”); odmjerila je žensku upornost i muške predrasude; otkrila djelić fantastičnih svjetova i ponudila alternativu povijesti iz koje možemo naučiti jednako mnogo kao i iz ove koja nam je dobro poznata. Na kraju, da bismo iz povijesti nešto naučili, moramo to znanje uistinu i željeti. A jednom kada ga usvojimo i posjedujemo, ništa nije nemoguće. Čak niti zmajolike “uglačane brončane grdosije, mehanička čuda kakva dotad svijet nije vidio”, koja će nas povesti nekim drukčijim nebesima.