Naziv djela: “Kirka”
Ime autora: Madeline Miller
Naziv izvornika: “Circe”
S engleskog prevela: Patricija Horvat
Godina izdanja: 2019.
Nakladnik: Profil Knjiga d.o.o.
“Ne moraju svi bogovi biti isti.”
(“Kirka”, Madeline Miller)
Kad kći Titana Helija i nimfe Perze stane kao štit ovako poetične i snažne priče poput “Kirke”, ljubav, život i smrt(nost) sagrade bedem koji se pruža od svemoćnih, božanskih nebesa sve do smrtničkih nizina. A mi, čitatelji, se posve lako spustimo kroz svaku njegovu stranicu.
Miller u stilski divno izbrušenom uvodu prepričava Kirkino djetinjstvo, svu odbačenost i porugu koju je osjećala djevojka jantarnih očiju i glasa smrtnika. Iako božanskoga podrijetla, kći Helija, izvornog boga Sunca, Kirka nikada nije dosegnula božanske visine svojim postojanjem. Već po rođenju, njezina majka Perza, nimfa Okeanida, vazda uljuljkana u valove svoje ljepote i taštine, odbacila je Kirku kao balast, kao izvučenu nit na savršenoj tapiseriji božanskog postojanja. “Idemo napraviti jedno bolje od nje” – Perzine su riječi sušta suprotnost sreći kojom bi majka dočekala rođeno dijete. U sjeni boga Sunca i braće i sestara, Kirka, pogleda nezaklonjenog vlastitom taštinom, svijet – i onaj smrtni i božanski vidi bolje od ikoga.
Kirka je, usudila bih se reći, svojevrsna mitska Jane Eyre, osjećajna i nesretna, no čelične volje, a kako je rodbina potcjenjuje podsjećajući je na njezinu različitost, okreće se društvu smrtnika razvijajući ljubav prema okultnom i otkrivajući što je to čega se bogovi najviše boje. Moći koja je veća od njihove.
“… cijeli moj dotadašnji život bio je tmina i dubina, ali ja nisam dio te mrkle vode; ja sam biće u njoj.”
(“Kirka”, Madeline Miller)
Kada je ljubav prisili na zle čini, gnjevni Zeus je, uz podršku njezina oca Helija, protjeruje na otok Eeju kako bi vječnost provela posve sama, odvojena od svih, no Kirka i u toj samoći pronalazi putove do ljubavi. Otvaraju joj se u šumu brodica na morskim valovima, u putovanjima do nekih starih neprijatelja, u borbi sa vlastitim strahovima. No, jedno je sigurno, Kirkina je ljubav posve ljudska, lišena božanske hladnoće i prezrivosti. Njezina ljubav se prepušta, pati i daje zauzvrat.
“Nisam imala pravo zvati ga svojim, znala sam to. Ali u usamljeničkom životu postoje rijetki trenuci kada se druga duša prikloni vašoj, kao što zvijezde jedanput godišnje okrznu Zemlju. Takvo je zviježđe on bio meni.”
(“Kirka”, Madeline Miller)
Kirkina se sudbina isprepliće sa božanskim i smrtnim te ona, kao i svaka žena koja stoji sama na ovom svijetu, mora vlastitu sudbinu uzeti u svoje ruke. I odlučiti kojem svijetu pripada.
“To je zajedničko bogovima i smrtnicima: dok smo mladi, za svaki osjećaj na svijetu mislimo da ga nitko prije nije osjećao.”
(“Kirka”, Madeline Miller)