Naslov djela: “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”
Ime autora: Bjørn Rasmussen
Naslov izvornika: “Huden er det elastiske hylster der omgiver hele legemet”
S danskoga preveo: Mišo Grundler
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Naklada Ljevak
“Slušaj: najbolji način upoznavanja anatomske topografije ljudskog organizma je seciranje, sustavno otkrivanje struktura određenih dijelova, sloj po sloj s pomoću prikladnih instrumenata.”
(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)
Prvijenac Bjørna Rasmussena – “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo” pripada onoj vrsti romana o kojima ne dajete kritički osvrt neposredno nakon što ste pročitali posljednju stranicu. Mnogo ćete mu, naime, suvislije i naklonjenije suditi ako mu dopustite neko vrijeme tinjati u vašoj svijesti, pa ga tamo povremeno “secirati sloj po sloj” , slažući dijelove njegove kaotične strukture. S nepunih stotinjak stranica, Rasmussenov roman mogao bi svojom kratkoćom lako zavarati čitatelja navodeći ga na zaključak kako je riječ o štivu koje će pročitati brzo i lako, onako usput između nekih “debljih” i “ozbiljnijih” knjiga. “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo” mučni je manifest odrastanja, psihičkog i fizičkog; ono je stvarno tijelo satkano od riječi i poezije koje trpi, samoozljeđuje se, boli i krvari.
Kada glavni protagonist Bjørn, koji dijeli ime sa svojim “stvoriteljem” – autorom romana, u svojoj petnaestoj godini započne seksualnu vezu sa starijim instruktorom jahanja – sadomazohistički odnos temeljen na ugovoru koji predviđa fizičku (i, kasnije, neizbježnu mentalnu podložnost) mladog štićenika – na stranice se romana počinje slijevati sva bujica unutarnjih previranja, najintimnijih misli, najprljavijih fantazija; sirovi opisi svega onoga što bi, naglas izgovoreno, izazivalo nelagodu i sram. Ritam rečenica je vrlo intenzivan i dinamičan, a poetičan, gotovo zavodljivi tijek misli neprestano prekida nasilni izbor riječi, u svakom smislu prekomjerna i besramna erotičnost. Književna pornografija, taj jezik u potpunosti zasićen osjetilnim dojmovima nerijetko čini da se čitatelj izgubi u spirali te surove tjelesne ispovijesti, a opet hipnotički drži pravac do samoga kraja.
“Moja životna priča ne postoji. Sada to znam. Prije sam umišljao da se negdje nalazi i vibrira, moja priča, da ću joj se pisanjem približiti. Prevario sam se. Nikada ne vjeruj životnoj priči. Ne vjeruj muškarcu koji ne voli lizati tuđi kurac, koji sjedne na stolac, a na muškarca nikad, koji ne liže žensko dupe, koji sjedne na stolac, a na ženu nikad, koji ne voli lizati pičku, koji sjedne na stolac, a na ženu nikad, koji ne liže muško dupe, koji sjedne na stolac, a na kurac nikad, koji sjedne na stolac, a na pičku nikad, koji sjedne svojim dupetom na stolac.
Kažem tako kako zvuči.
Piši šupkom, to je prijateljski savjet.”
(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)
Podudarnost piščeva imena i imena glavnoga lika zanimljiv je autofikcijski pristup pisanju, onakav koji stvara određen dokumentaristički efekt navodeći čitatelja da roman počne čitati kao djelomičnu autobiografiju. Taj je efekt dodatno pojačan fotografijama priloženima u romanu koje, između ostaloga, prikazuju malenog dječaka sa ždrijebetom (vjerojatno samoga autora) te Rasmussenovu shemu ocjenjivanja dresure konja. S druge strane, međutim, roman je u tolikoj mjeri šokantan i ispunjen brutalnim detaljima da je teško povjerovati kako takva autobiografija ne bi imala mnogo jači i skandalozniji odjek u javnosti.
Kako bilo, nema dvojbe kako “Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo” vrlo jasno pripovijeda o pronalaženju vlastita identiteta koje u jednakoj mjeri “muči” i pisca i njegova lika; on se teško miri “s činjenicom da ima neodređen um u određenu tijelu”. Njegovo “meso je odjeveno, to što se guli je šminka”, a potraga za samim sobom nikada ne staje; čak i sama knjiga ne završava točkom, trotočjem, upitnikom. Njezin je kraj zapravo rečenica zaustavljena u koraku, napeto bedro konja spremnog za nastavak galopa ka samospoznaji; kraj koji naprosto završava/počinje sa slovom “i”; svršetak koji je moguće i dopisati i izbrisati, baš kao tjelesne izlučevine kojima Rasmussen natapa svaku stranicu kako bi skrio očaj svoje neprestane potrage.
“Bjørnovo kurvinsko ime je Bjørn.
Bjørnovo viteško ime je Bjørn.
Bjørnovo umjetničko ime je Bjørn.
Bjørnovo ime je Bjørn. I zato ga nitko ne može razotkriti.
(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)
Rasmussen se poigrao imenom i identitetom na način koji vješto podriva ideju (auto)biografskog štiva, a kako njegov roman ispod svoje površine krije mnogo više od onoga što bismo “na prvu” mogli pomisliti, Bjørn (prvi, drugi ili obojica) daje naslutiti na samom kraju, (na)puštajući nas u razmišljanju koliko zapravo možemo rastegnuti vlastiti um pri čitanju ovog posve nesvakidašnjeg djela.
“…možda činjenica da ti čitaš mene. U svojoj sadašnjosti. U ovom trenutku. Sada. Bok.
To da ti čitaš “mene” glupa je floskula, ali sad već kad sam to rekao moram priznati da nisam sve ovo napisao sam. Pokrao sam rečenice iz brojnih drugih djela: Marguerite Duras, Ljubavnik; Sylvia Plath, Dnevnici; Antoine de Saint – Exupery, Mali princ; Kathy Acker, Don Quijote, sve je bio san i Christina Hesselholdt, Ti, moj ti. Zatim, Bo Mohls, Kako izrezati bol; Martin E. Mathiesen i Jorgen Egeberg, Anatomske regije… I tebi. Dakako.”
(“Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo”, Bjørn Rasmussen)