Naziv djela: “Mačka iznutra”

Ime autora: William S. Burroughs

Naziv izvornika: “The Cat Inside”

S engleskog preveo i priredio: Vojo Šindolić

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Bodoni

“Moja povezanost s mojim mačkama spasila me je od pogubne, sveprožimajuće besmislenosti i neukosti. Kad poljska mačka pronađe u čovjeku zaštitnika koji će je prihvatiti i od nje učiniti kućnu mačku, ona to pokušava ostvariti na jedan jedini način za koji zna: predući i umiljavajući se i mazeći se da bi privukla njegovu pažnju. Uviđam da je to iznimno dirljivo i pitam se kako sam ikada mogao pomisliti da je to gnjavaža i gubljenje vremena. Sve se veze temelje na razmjeni, i svaka usluga ima svoju cijenu.”

(“Mačka iznutra”, William S. Burroughs)

Kad je u pitanju William S. Burroughs, jedan od glavnih predstavnika tzv. beat generacije (uz Jacka Kerouaca ili pak Allena Ginsberga) koje se ljudi nekako najviše vole prisjećati kao utočišta darovitih osobenjaka koji u ritmu jazza i u oblacima hašiša i alkoholnih isparavanja istražuju istočnjačku filozofiju i vlastitu seksualnost, te autor kultne opijatske snomorice nazvane “Goli ručak”, autobiografska knjiga o ljubavi prema mačkama čini se posve bezazlenom. Poput dnevničkih zapisa kakvog starčića koji je sa svijetom tek poželio podijeliti razloge velike ljubavi prema svojim četveronožnim ljubimcima – mačku Ruskom, Fletchu, Wimpyju.
No ako se uzme u obzir da je “starčić” divlji William “Bill” Burroughs, junkie, književni ekscentrik i nenamjerni ubojica vlastite žene (naime, suprugu Joan Vollmer nehotice je u pijanom stanju 1951. ustrijelio u glavu – i to glumeći čuvenog strijelca Williama Tella i pokušavajući pogoditi jabuku koja joj se nalazila na glavi (!)), slobodno se može utvrditi kako je takva reputacija teško uskladiva s harmonijom i toplinom suživota s umiljatim macama.
Ali. Svaki pas, ili u ovom slučaju, mačka, ima svoj dan i pravo na korjenitu promjenu, pa tako i Burroughs. Njemu se “mačji klik” dogodio početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća selidbom u seljačku kuću, poznatiju pod imenom Kamena kuća, udaljenu desetak kilometara od grada Lawrencea u Kansasu, u kojoj je udomio mnoštvo mačaka lutalica: nestašnog albina Eda, stalno skotnu Calico Jane, voljenog Ruskog, vragolastog Fletcha… Svaka je od njih jedan miljokaz Burroughsove osobne promjene; priznajući da ga je povezanost s mačkama spasila od pogubne, sveprožimajuće besmislenosti, divlji Bill na stranicama svog autobiografskog romana uspijeva biti dopadljiviji i čovječniji nego ikad prije toga. Naizgled banalno promišljanje o mačjim navikama i njihovom utjecaju na ljudski karakter i život iznutra krije ogoljenu, snažnu viziju.

“Ova knjiga o mačkama svojevrsna je alegorija u kojoj pisac promatra svoj protekli život prerušen u mačji lik.”

(“Mačka iznutra”, William S. Burroughs)

Burroughsova naklonost nadilazi puki odnos između gospodara i njegova ljubimca, a mačka nije tek mačka. Ona je snažna paralela između mačjeg i ljudskog mikokozmosa, onog u kojem i mačka i čovjek progovaraju različitim jezicima, ali s istom namjerom. “Ako zatvorim vrata spavaće sobe, počne mijaukati i grebe po vratima. Ali, ne zbog gladi. Jednostavno želi biti pokraj mene ili nekoga tko ga voli.” Ljubav je univerzalna svemu živućem, no mačka je ne kupuje tako jeftino. Za razliku od psa (ili čovjeka?), ne nudi svoje usluge. Ona nudi samu sebe, u Burroughsovoj knjizi predstavljajući nešto više od kućne životinje. Naše okruženje, naime, uviđa i Burroughs, ne određuje tek Bog ili puka sreća, već i mi sami. Mogućnost izbora na nama je od trenutka osviještenja vlastita postojanja – možemo se odlučiti otvoriti promjeni, novom svijetu, čudnom i izazovnom ili se grčevito držati samo onog što nam je potrebno za puko preživljavanje. Mačke nikad ne bi opstale da su nudile isključivo svoje usluge. “Čovjek je zla životinja”, ponavlja riječi Briona Gysina William Burroughs, a mačka je praktičan “čovjek”; najvjerniji primjer Poznatog, štovana zbog onog što uistinu jest, bez potrebe za ulagivanjem i pretvaranjem. Njezina je vjernost nerijetko upitna, no opet dragocjena. U vremenu u kojemu sve mora imati cijenu da bi se smatralo vrijednim, mačka predstavlja otklon od tog omraženog počela.

“Ljutnja mačke je divna, plamti čistim mačjim plamenom, sve njezine dlake su nakostriješene i iz njih frcaju iskre, oči joj plamte i svjetlucaju. Režanje psa je ružno, to je režanje zadrtih konzervativnih ekstremista, rulje spremne na linčovanje svakog pakistanskog doseljenika…to je režanje onoga tko gomili nudi naljepnicu s natpisom: “Ubijte pedera u ime Krista”…to je samouvjereno i uskogrudno režanje onoga koji se samoproglasio za pravednika. Kad ugledate i začujete to režanje, vi zapravo prisustvujete nečemu što nema lice. Režanje psa nije njegovo. Njime upravlja njegov trener. A linčovanjem upravljaju određeni uvjeti.”

(“Mačka iznutra”, William S. Burroughs)

U “Mački iznutra” ostarjeli, “primireni” Burroughs prezire čovječja djela, njegovu mračnu sposobnost (samo)uništenja (“ružna, besmislena mržnja je do krajnosti zastrašujuća, kako u životinja tako i u ljudi”) preobražavajući svoju mačkoljubivost u lučonošu pustopoljinom planeta na rubu propasti – one su njegova “posljednja živa veza s izumirućim vrstama.” Pa iako je riječ o relativno kratkom romanu, svaku je njegovu stranicu zaposjeo odsječni, realni Burroughsov glas. Njezina je poruka snažna, skrivena iza žutih i zelenih očiju u kojima se možda, kao i u svemu što živi, ogledaju “ograničenja, bol, strah i konačna smrt”, no koje su odraz i nas samih, jer smo svi “mačke iznutra; mačke koje ne mogu koračati same, i preostaje nam jedno jedino utočište.”