Naziv djela: “Male milosti”
Ime autora: Dennis Lehane
Naziv izvornika: “Small Mercies”
S engleskog perevela: Nevena Erak Camaj
Nakladnik: Sonatina j.d.o.o.
Godina izdanja: 2024.
„Nije to bio očaj onoga koji je ostao bez nade, nego onoga koji je zaboravljen. Prvi je očaj slabost, a drugi oštrica noža. Oni koji odustaju su žrtve, ali oni napušteni postaju osvetoljubivi.“
(“Male milosti”, Dennis Lehane)
Dennis Lehane, američki pisac proslavljen romanima Mistična rijeka i Gone Baby Gone svojedobno je izjavio kako bi mu roman Male milosti, objavljen 2023. godine, mogao biti i posljednji kojeg će napisati. Obrazložio je to činjenicom da je društvena osoba i da mu nije prirodno provoditi vrijeme sam u sobi pišući, te kako su Male milosti nastale iz unutarnje potrebe za pripovijedanjem baš ove priče, smještene u Boston 1974., u vrijeme kontroverzne desegregacije javnih škola putem sustava autobusnog prijevoza učenika. Ova politika, uvedena sudskom odlukom 1974. godine, imala je za cilj integraciju škola, ali je naišla na snažan otpor bijelih radničkih zajednica, posebice u južnom Bostonu (irsko-američka enklava Southie), u kojem se i odvija radnja romana.
Male milosti proizašle su i iz potrebe za analizom složenih odnosa rase, klase i identiteta kroz priču majke koja traži svoju nestalu kći, iz nužnosti pisanja o snažnoj sprezi između mračnih strana ljudske prirode i društvenih tenzija koje su sjekle olujne valove tih turbulentnih bostonskih godina, i, konačno, Lehaneovih sjećanja na vlastito djetinjstvo u Bostonu tijekom 1970-ih.
U to je vrijeme, naime, Boston je bio duboko podijeljen po rasnim linijama, a odluka o desegregaciji izazvala je val prosvjeda, nasilja i političkih sukoba, koji su kulminirali napetostima između afroameričke zajednice i irsko-američkih stanovnika. Lehane svakom idućom stranicom sve intenzivnije prenosi osjećaj bijesa, nesigurnosti i otpora prema promjenama, ispitujući kako političke odluke utječu na živote običnih ljudi, poput onog Mary Pat Fennessy, utjelovljenja frustracije i boli radničke klase i zatočenice unutarnjeg sukoba između vlastitih predrasuda i osjećaja bespomoćnosti, čija sedamnaestogodišnja kći Jules nestane nakon jednog večernjeg izlaska, ili pak Calliope Williamson, majke Auggieja Williamsona, mladog Afroamerikanca koji iste te večeri strada pod nerazjašnjenim okolnostima.
„Kad si mali i kad te krenu filati lažima, nikad ti ne kažu da su to laži. Kažu ti da je tako kako je. Bio to Djed Božićnjak, ili Bog, ili brak, ili što smiješ i što ne smiješ. Kažu ti da su Poljaci ovakvi, da su Digići onakvi, a da ne govorim o tome kakvi su Meksići ili crnčuge, nije im za vjerovati. I kažu ti da je to Tako. A ti si malu i misliš: Pa ja želim i da je meni Tako. Sigurno ne želim da mi ne bude Tako. Moram s tim ljudima živjeti do kraja života. I ugodno je ondje. Jako ugodno. A u ostatku svijeta? Jebeno ružno. I onda to tako prihvatiš, kužite?“
(“Male milosti”, Dennis Lehane)
U Malim milostima pojedinci postaju taocima političkih i društvenih previranja, kolateralnom štetom odluka političkih elita koje nerijetko zanemaruju njihove stvarne posljedice po marginalizirane zajednice. “Što će se promijeniti? Kad će se promijeniti? Ljudi ne ubijaju bližnjega svoga. Barem ne olako. Jednostavno je tako… Druge ubijaju s lakoćom. I… i… i to se ne može promijeniti ako nas ne smatraju bližnjima. Ne može se promijeniti ako nas vide kao druge.”
Dennis Lehane i ovim je romanom pogodio srž, podsjetio nas “kako je neobično kako se najgori među nama naizgled ni po čemu ne razlikuju od onih najboljih“; male su milosti otoci usred oceana nasilja, gubitka i mržnje; kompromisi koje činimo da bismo preživjeli, sačuvali dostojanstvo usprkos društvenim i osobnim pritiscima.
Potraga za nadom i iskupljenjem uvijek je najneizvjesnija i najopasnija; na tom putu ljudskost nerijetko postaje tek trag mrvica kojim se pokušavamo vratiti tamo otkuda smo krenuli, naizgled neokaljani i slobodni od nepravde, no nikada se ne vraćamo isti. Jednom poravnati, računi su gotovo uvijek naplatili mnogo više od onog što smo bili spremni dati.