Naziv djela: “Mladenka kostonoga”
Ime autora: Želimir Periš
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: OceanMore d.o.o.
„Vještica! Vi ste vještica! Znamo mi kako vas zovu. Gila kostonoga. Vještica s kokošjim nogama umjesto ljudskih. To je dokaz da šurujete s vragom.“
(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)
Kada se nakon više od četiri godine pisanja i više od četiri stotine stranica, na jednom mjestu, među istim koricama, nađe pripovijest o praznovjerju, pripovijest o ljubavi, pripovijest o moralu, pripovijest o vlasti i korupciji te pripovijest o identitetu, jezičnom i (na)rodnom, tad smo sigurni kako nikakvih đavolija niti bajanja niti čaranja tu ne može biti. Pisac iliti guslar Želimir Periš (kako se samo spretno autor svojim imenom i prezimenom uveo u priču kao narator i podrugljivi kroničar jednog vremena i čovjeka), pripovijedajući o Gili, nesuđenoj mladenki i suđenoj vilenici, kučibabi, irudici, vještici, napisao je roman o svemu čovječjem; toliko ljudskom da ljudskije ne može biti. Putujući devetnaestim stoljećem i Likom, Bolom na Braču, Cistom Provo, Zadrom, otokom Silbom, Pazinom i Bečom, lomeći kosti i rečenice na velebitskim i svilajskim vrletima gdje je “svako stablo malo tvrđe i malo povinutije, baš poput kičme ljudi s tog kamena”, zalazeći u svaku čatrlju u kojoj njezini stanari “žive životom preteškim da bi ga stigli mijenjati”, a samo nedjeljom odlaze skrušeni u “hram Božji i podaju premorenu dušu Kristu neka i on uzme svoj dio”, Periš znade kako nema te vradžbine koja će “pokretom ruke pobrisati zapisanu sudbinu”, no jednako je tako duboko svjestan da je ljudska potreba za lakim rješenjima, za čudom, za osjećajem kako barem na trenutak nismo zauvijek vezani svojom mukom, jača od svakog razuma. Praznovjerje je početni ton elegičnih, dramatičnih i neizbježno humorističnih Periševih guslarenja, onaj kojemu je zadatak povući oštru i ironičnu paralelu između gotovo srednjovjekovne zadrtosti planinskih zabiti, onih u kojima se ljudi utječu “višticama” da im podare potomstvo, spase urod, učine komu štogod dobro ili, češće, nažao, onih u kojima se djecu odgaja plašenjem njima te vrlog, modernog bijelog (bečkog) svijeta s druge strane planina koji, usprkos svoj učenosti, gospodstvu i ruganju ovim prvima, “način da ostvari pravo na vlastiti život” traži u spiritističkim salonima u kojima mu tajanstvene dame – gatare i mediji za pristojnu svotu otvaraju vrata onoga svijeta nudeći razgovor s mrtvima. Naposljetku, i duhovi moraju od nečega živjeti, zar ne? Zvala se gatara Gila ili crna Alica, posve je svejedno.
“Gila je bila žena koja se cijeli život bojala da se nešto ne dogodi. Alica je žena koja je ostala od Gile kad se to nešto dogodilo.”
(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)
Želimir Periš svoju je glavnu junakinju stvorio kao hibrida slavenskog arhetipa vještice – Babe Jage i obične žene, seoske likaruše koja je u zla vremena bila primorana snaći se kako zna i umije, koju život, od trenutka kada ga je udahnula, nije mazio, već ju bacio vukovima i ozvijerenim ljudima, koja je činila što mora činiti koristeći ono što se u to vrijeme ženama najviše zamjeralo – vlastitu pamet.
“Očito, zapisivanje istine ne služi ničemu, jer je istina dio ljudskog duha i univerzalna je, a zapisivanje laži služi da je se predstavi kao da je istina.“
(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)
Neškolovana i nepismena, Gila je istinu tražila izvan knjiga – ne samo stoga što ih nije znala čitati, već zato jer je znala kako je istina glina koja se oblikuje kako se kome prohtije, kako je tko želi čuti i s njome živjeti. “Bog ne piše u knjigu, nego u nas.” Ne poznajući slova i pismo, ispisivala je magijske zapise koji su imali smisla onima koji su u njima smisao tražili, bježeći od sudbine davno predodređene. Sudilo joj se jer je vještica, a presudilo jer je žena koja je odlučila uzeti život u svoje ruke.
“Vrag je omča. Kad čovjek pomisli na nju, gutljaj mu stane u grlu, pa ne može ni disati ni gutati, nego samo žvakati i na kraju ispljunuti svoja uvjerenja.”
(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)
Autor je Gilu stvorio i kao antagonizam Gospi, Majci Božjoj, kako iz perspektive seljaka koji traže njezine čarobnjačke usluge – “Gospi se moliš pa se nadaš da će te uslišit’, Gili platiš i znaš da ‘oće”, tako i iz perspektive majčinstva – vještice su smatrane simbolom ne-majčinstva, one djecu proždiru, pa je Gila, postavši majkom, morala stvoriti most između ta dva oprečna svijeta – “vještičjeg” i surovog i onog u kojem majčinski, nagonski želi zaštititi vlastito dijete.
“U metafori vjetra Gila je onaj trenutak kad se priroda umiri i utihne, kad se koža naježi od očekivanja jer osjeća da će joj se nešto dogoditi. Gila je trenutak prije nego što silovito udari bura.”
(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)
Gila kostonoga najjasniji je glas Periševih gusli, onaj koji pjeva o moći koju crkva i religija imaju nad ljudima, o muškarcima koji znaju više o ženama od žena samih, o vremenima u kojima je gospodariti svojom voljom i životom značilo biti vješticom, o patrijarhatu ukorijenjenom dublje od drače u velebitskom kršu, o pravdoljubivosti, majčinstvu i o ljubavi samoj bez koje ne bi bilo niti jedne životne čarolije. Gila je “osvetnica, usmjerivateljica, iskra”, ali ponajprije je čovjek, sa svim slabostima i snagama. Utjelovljenje vječnih traženja vlastitog mjesta pod suncem, svojih korijena i identiteta. Pa i feminističkog pokreta, ako baš želite. No, ne kruto i točno ograničeno, već gledano kroz prizmu glavne junakinje kao žene koja u krajnje patrijarhalno određenom društvu pokušava raskrčiti svoj životni put pa, prolazeći kroz Scilu i Haribdu ljudske zatucanosti, okrutnosti i licemjerja, od bjelokose djevojčice Gile, rođene kao krsnice, borkinje protiv svega zla i utjelovljenja nevinosti, prolazi i kroz vlastitu preobrazbu u crnu Alicu, gataru bez prstiju, čija je ogorčenost životom više od njezinih vlasi potamnila njezinu vjeru u ljude.
Fikcija i povijesne činjenice u “Mladenki kostonogoj” uhvatile su se u vrzino kolo – svećenici, carevi i bečki saloni suprotstavljeni su mitologiji i drevnim vjerovanjima, vještice na metli dvorskim damama, pametni i knjiški ljudi prirodnim zakonima, a opet su u tom vrtlogu i kaosu svi neraskidivo povezani. Jer Gilina je čarolija onakva kakvu posjeduje svatko od nas – to je borba za život koji nam je rođenjem obećan – slobodan, s pravom voljeti i biti voljen. Svatko se rađa kao janje. Postaje vukom kako bi se zaštitio od ljudskog čopora.
“Gila je moć sama od vila ukrala. Petnaest je godina rasla na planini i učila trave. Onda je sišla među ljude pa petnaest godina učila o ljudima, pa kad ih je naučila kakvi su ljudi, onda je idućih petnaest godina bježala od njih. Na kraju su je isto uhvatili.
I što je onda bilo?
Onda im se idućih petnaest godina svetila.”
(“Mladenka kostonoga”, Želimir Periš)