Naziv djela: “Mythos III – Troja”

Ime autora: Stephen Fry

Naziv izvornika: “Troy”

S engleskog preveo: Vladimir Cvetković Sever

Godina izdanja: 2022.

Nakladnik: Mitopeja

Gotovo tri tisuće godina grčki se mitovi pripovijedaju u bezbroj verzija; njihovi se junaci, smrtni i božanski, bore, kažnjavaju, žrtvuju – sebe i druge – u ime ljubavi, prijestolja, moći, a sa svakim novim kazivanjem raste privlačnost tog čarobnog bajoslovlja i nadahnuće se nikad ne iscrpljuje.

Nevjerojatno rječit, duhovit i domišljat britanski pisac, glumac i komičar Stephen Fry, svu je živopisnost i eleganciju pripovjedačkog umijeća na poseban način pretočio u iznimnu trilogiju “Mythos” nadahnutu upravo grčkom mitologijom, a nakon prva dva dijela – “Mitova” i “Junaka”, u kojima je autor očaranost pričoslovljima starih Grka pretočio u punokrvno fryjevsko, dakle zabavno i potpuno nepretenciozno, a opet dovoljno iscrpno pripovijedanje najdražih mu mitova, odnosno opisivanje “velebnih podviga, pohoda i pustolovina smrtnih junaka”, pred hrvatskim se čitateljima našao i posljednji nastavak – “Troja” – pripovijest o “najčudesnijem kraljevstvu na cijelom svijetu; blistavom Iliju, gradu koji se uzdigao i pao ne jednom već dvaput.”

Različite interpretacije jednog od najvažnijih događaja grčke mitologije, Trojanskog rata, ključaju bijesom, nasilnim bijesom, čiji put vodi ravno ka prokletstvu i razaranju, bijesom koji je dominantna tema Homerove Ilijade, napose onaj Ahilejev. Stephen Fry se, međutim, u cjelokupnoj trilogiji “Mythos”, pa tako i u njezinom posljednjem dijelu, “Troji”, bezglave srdžbe, oholosti ili pak pohlepe ne boji. Njegova je hrabrost uvjetovana postojanjem vrlina poput ljubavi, časti, mudrosti; od početka svijeta neraskidivo združenih s “tamnom stranom” – nestabilni i krhki međusobno se uvjetuju. Fry ih tek prilagođava vlastitom dinamičnom i tečnom pripovjedačkom stilu (na trenutke gotovo da ga možemo čuti kako nam progovara glasom Gilbertovog Oscara Wildea ili pak nevjerojatno dosjetljivog sobara Jeevesa u tandemu s Hughom Lauriem) koji uspješno “iscjeljuje” “slomljeni slijed prijenosa od vremena Troje i Mikene do arhajskog i antičkog doba”, pomiče jezičac na vagi povijesnog događaja i legende oblikovane predajom i tisućljećima te potvrđuje kako za pripovijedanje ovakve vrste nije uvijek nužno (niti moguće, na kraju krajeva) pomiriti “iscrpnu dinastijsku kronologiju i potrebu za prikazivanjem otajstava poetskog svijeta mita i čuda od čijih se likova i povijesti nikada ne smije očekivati poslušno putovanje po tračnicama uzroka i posljedica.”

Nekim se verzijama grčke mitologije spočitavala suhoparnost, nedostatak “mesa” oko priče, karakterizacije likova koji su, svi odreda, nekako uvijek slično opisani, ukalupljeni u tisućljetne šablone, s vječito istim pompoznim, plastičnim dijalozima. Fry je u “Mythosu”, konkretno u “Troji”, spomenute verzije katapultirao ravno u sridu Kasiopejinog sazviježđa – njegov Ahilej Agamemnona časti biranim riječima: “govno jedno ogavno iz Tifonove guzice”, a na dosjetljivosti dijaloga pozavidio bi mu i sam Homer: “I nađite korito s vodom za napoj da se operete. Zaudarate kao Grci.” Ili pak: “Samo ti daj!” reče Odisej, usudivši se munuti Agamemnona u rebra. “Oženi Klitemnestru! Što bi tu moglo poći po zlu?”

Fryjeva je “Troja” osvijestila zamku složenih odnosa, brojnih likova, mjesta i događaja, no nije ih učinila čitateljevim balastom. Autor je radije već na samom početku “upozorio” čitatelja da temi pristupi otvorenog, neopterećenog uma, bez frustracije dodatne edukacije, jer će se sve “raznorodne niti iz zamršena prepleta (ionako) pretočiti u tapiseriju.”
Svaki od mitskih događaja u “Troji” ukazuje nam se na “onom zlaćanom obzorju između stvarnosti i legende, u onoj prijetvorno zamamnoj polutami koja dopušta da čuda i činjenice postoje u isti mah”, a svestrani erudit poput Stephena Fryja u maniru new age Homera još jednom isprepliće ljudsko i božansko, ozbiljno i zabavno, mitsko i stvarno.