Naziv djela: “Nerazdvojne”

Ime autora: Simone de Beauvoir

Naziv izvornika: “Les Inséparables”

S francuskog preveo: Dalibor Joler

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“U kojoj životnoj dobi čovjek ima pravo pomisliti: je li ovo zauvijek?”

(“Nerazdvojne” Simone de Beauvoir)

Prije nego što se uistinu sprijatelje osobe, sprijatelje se njihove duše. Pronađu se na onim razinama do kojih riječi ne dopiru, još zarobljene u nespretnosti uopćenih pitanja i kurtoaznih rečenica. I jednom kad se povežu, pobratime, te duše, to je prijateljstvo zapečaćeno, zarobljeno u ritmu međusobnog žrtvovanja i skidanja bremena tajni s godina provedenih u tom jedinstvenom, gotovo svetom druženju. A sve se lijepo u jednom trenutku svede pod zajednički nazivnik vječnosti. Kad bi barem zauvijek trajalo! Neka nikad ne završe ovi divni trenuci! Simone de Beauvoir u svom je djetinjstvu i mladenaštvu iskusila takvo prijateljstvo, ono koje je odredilo čitav njezin životni put. Ne vječnošću svog fizičkog trajanja, jer odveć je rano i tragično prekinuto, već plamenom koji je ostao gorjeti i kad se iskra koja ga je zapalila već odavno ugasila. Andrée Gallard i Sylvie Lepage su “Nerazdvojne”. One koje su se u godinama neposredno nakon Prvog svjetskog rata kao devetogodišnje djevojčice upoznale u učionici slavne škole Desir u Ulici Jacob u pariškoj četvrti Saint-Germain-des-Pres. One čije je prijateljstvo jednu učinilo vječnim nadahnućem, a drugu poslalo na misiju čiji će trag biti vidljiv još dugo nakon što su obje napustile ovaj svijet.

One su Elisabeth “Zaza” Lacoin i Simone de Beauvoir, u romanu skrivene iza drugih imena, ne kako bi nam nešto zatajile ili se zaštitile od zlih jezika, već kako bi sa Simone de Beauvoir skinule barem djelić tereta tuge koji je nosila nakon što je Zaza 1929., u dvadeset i prvoj godini zauvijek zaklopila oči, a ona čak dvadeset i šest godina poslije, smogla snage ispisati vrlo intimne i dirljive stranice ovog romana. No, s posljednjom ih je točkom Simone spremila u ladicu, ne usuđujući se objaviti ih, ogoljeti najosobniji dio svog života, onaj korijenski iz kojeg je godinama poslije niknula revolucija sažeta u tek nekoliko riječi: “Žena se ne rađa, ženom se postaje.” Čak je i Jean-Paul Sartre, životni partner ove francuske spisateljice, filozofkinje i feministice, gotovo prezrivo odbacio ove memoare ocijenivši ih nepotrebnima i nesposobnima zadržati čitateljev interes, okrenuvši tako ključ u ladici koja je više od sedamdeset godina čekala ponovno biti otvorena; čekala svijetu pokazati djelo koje predstavlja nultu točku lika i djela Simone de Beauvoir. Zahvaljujući predanosti Simonine posvojene kćeri Sylvie Le Bon de Beauvoir, “Nerazdvojne” su još jednom oživjele, dugo nakon svojih fizičkih smrti. Sabrala je majčine rukopise, podarila im jedini naslov koji su mogli i smjeli nositi (Simone de Beauvoir ih, naime, nije imenovala, jer dati ime nečemu tako snažnom i potresnom sa sobom bi nužno donijelo opasnost pucanja nekih starih temelja) i još jednom ispričala priču o strastvenom, gotovo transcendentalnom prijateljstvu.

Andrée i Sylvie bile su zametak feminističke misli Simone de Beauvoir. Njezino je prijateljstvo sa Zazom, “Andrée”, ispunjeno buntovništvom protiv društvenih i vjerskih normi tadašnjeg vremena; križarski je to rat u kojemu se preispituje postojanje Boga samoga, smisao života u kojem On dopušta trpljenje i brak bez ljubavi, a kažnjava čistu, nepatvorenu ljubav bez braka; društvo je stisnuto u kalupe, individualce oblikuje po svom modelu ili ih lomi, psihički i fizički (“zloslutan je to pojam koji znači uklopiti se u unaprijed pripremljene kalupe u kojima svakoga čeka njegova ćelija, tek jedna među mnogima – a tko iz nje strši, bit će zgnječen, zdrobljen i odbačen kao otpadak”). Simone,“Sylvie”, sa svojom prijateljicom proživljava intenzivno taj nesnosno ograničen život, preispituje granice do kojih ide žrtva prijateljstva, duboko u sebi ih prelazi, nenametljivo hodajući po rubu istospolne ljubavi, ostavljajući ju tek slutnjom slobode koju svijet skriva iza knjiga, pravila, ljudskih i božanskih zakona. Luđačka košulja društva pustoši do te mjere da, prema Simone, i Zazina smrt nadilazi svoj fizički uzrok – umrijeti u borbi za slobodu duše, nije li to jedna od najstrašnijih agonija?

“Zašto Bog želi da budemo nesretni? Brat mi tumači da je riječ o problemu zla koji su crkveni oci odavno riješili. Ponavlja mi ono što ga uče u sjemeništu, ali meni to nije dovoljno.

– Ne, ako Bog postoji, zlo se ne može razumjeti – rekla sam.

– Ali možda treba prihvatiti činjenicu da nešto ne razumijemo – odvratila je Andrée. Oholo je htjeti sve razumjeti.

Ugasila je noćnu svjetiljku i dodala šaptom:

– Sigurno postoji neki drugi život. Mora postojati neki drugi život!”

(“Nerazdvojne”, Simone de Beauvoir)

“Nerazdvojne” portretira dvije mlade žene različitih društvenih pozadina i prilika; Zaza je odrasla u obitelji u kojoj su se “samoodricanje, samozatajnost i prilagodba smatrali dužnostima kćeri”, a njezina je posebnost, odudaranje od svijeta kojemu je pripadala postala njezinim usudom – drugim riječima, ne mogavši se prilagoditi, “njezina je posebnost satrta”. Ona pati od “egzistencijalne samoće”, razdire ju krivnja ljubavi koju osjeća prema mladiću Pascalu (pravim imenom Maurice Merleau-Ponty, poslije poznati francuski filozof), njezin je Bog “skriven i mračan“, šutljiv u otkrivanju svojih očekivanja od nje, zarobljenice samonametnutih prisila kojima je htjela obuzdati vlastiti vatreni temperament i želju za životom . Zazine su vrline i potencijali zagušeni silnim obvezama, dužnostima i pravilima kojima su podvrgnute djevojke njezina staleža, trenutci privatnosti su utopija i ne preostaje joj čak niti kratko vrijeme druženja s prijateljicom Simone koja, s druge strane, dolazi iz obitelji mnogo slabijeg imovnog stanja i širih svjetonazora koji su uspijevali proći kroz pukotine svijeta u kojem su živjeli i donijeti dio prijeko potrebne slobode.

“Čovjek ne vjeruje namjerno u ono što vjeruje: može li ga se kazniti zato što su mu neke misli pale na pamet?”

(“Nerazdvjne”, Simone de Beauvoir)

Zaza umire od svih proturječja koja su je razdirala. Kraj života dočekuje bez odgovora na pitanja koja su je mučila, nikad rasplamsane strasti za životom, ljubavlju i svime onime što je čovjeku danu prirodno, a uskraćeno posve ljudskim zabludama i strahom od kazni među kojima se uvijek ističe ona vlastitog trpljenja. Trpljenja koje nikad nema očite i jasne razloge, koje je samo sebi svrhom (“sva moja nesreća sastoji se u tome što dovoljno ne vjerujem”). Simone ostaje bez obožavane prijateljice, slomljena tugom zbog nepravde što je njoj dana prilika otkriti svijet, dok je Zaza otišla s istoga nikad ne doživjevši njegova bespuća. Simone de Beauvoir svojim je memoarima oživjela Zazu , a sve što je pisala i stvarala imalo je svoj ishod u ovom odnosu. Snaga ženske volje i prirode, intelekta, neovisnosti – svega onog što je Zaza priželjkivala i zaslužila, no nije doživjela. “Zaza je bila otkupnina”, “žrtva prinijeta radi (Simonina) bijega” . Simone de Beauvoir na neki se način osjećala krivom što je preživjela, pa je ovaj kratki, snažni roman, ispresijecan adolescentskim razgovorima o religiji, politici i društvu te prožet bijesom romanopisca jer nije moglo biti drukčije, zapravo duboko intimna priča o prijateljstvu čija iskrena, sirova istina nadilazi katkad fikcijski karakter teksta i naglašava svu važnost iskazivanja ljubavi voljenoj osobi, prije nego što bude prekasno.