Naziv djela: “Nijedne žene sin”
Ime autora: Franck Bouysse
Naziv izvornika: “Né d’aucune femme”
S francuskog prevela: Jovana Ilić
Godina izdanja: 2021.
Nakladnik: Vaganar, Sremska Mitrovica
“Priče su kuće od papirnih zidova oko kojih vreba vuk.”
(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)
Nijedne žene sin pripovijeda o neizrecivom. Čini to glasno i intenzivno, ne trudeći se zlo učiniti podnošljivim, već ga uprizoriti snagom i mračnom ljepotom za kakvu je samo književnost sposobna i koja, iako ne liječi rane, dovoljno pokreće osjetila da preobrazi bol koja ih povrjeđuje.
Posvemašnja tama i surovost koja se provlači mnogim stranicama ovog romana ne umanjuje, međutim, njegovu dirljivost, ne zatire posve svjetlost koja povremeno zatreperi daleko, na kraju dugog, mučnog puta.
“Duša nije ono što ostaje kada umremo, to je ono što odlazi kada više ne možemo gomilati uspomene.”
(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)
Ovaj bi se roman lako mogao uklopiti u pojam ruralnog noira ili biti pak pripovijest gotičkih razmjera u kojoj drevni dvorci i samostani na noćnom nebu crtaju uznemirujuće obrise i kriju mračne, krvave tajne. Čak stilom ostaviti dojam kako je pisan u vremenu daleko iza nas. No, autor romana “Nijedne žene sin”, Franck Bouysse, pisac je dvadeset i prvog stoljeća koji s gotovo dijaboličnom vještinom nadilazi uvriježeni žanr i izlazi iz okvira književnih normi stvarajući roman koji sadrži sve ono za što je sposobna varljiva ljudska priroda – okrutnost, zloću, laž, ali i i iskupljenje, ljubav i obećanje nade. Pa kad nepoznata žena zamoli mladog svećenika Gabriela da blagoslovi tijelo pokojnice u bivšem kartezijanskom samostanu pretvorenom u duševnu bolnicu, u privatnosti ispovjedaonice mu otkrivajući kako će ispod haljine mrtve žene pronaći dvije bilježnice koje moraju biti pročitane, životi se nepovratno mijenjaju. Roseine bilježnice ispričat će priču koja će dati potrebna odrješenja, unatoč užasu kojim je ispunjena; osvijetlit će put ka novim počecima – ovozemaljskim i onim vječnim, a otac Gabriel posvetit će ostatak života priči žene koju je otac u očaju siromaštva u četrnaestoj godini prodao okrutnom vlastelinu Charlesu te tako predodredio djevojčin životni put silovanja, ubojstva i nasilja.
“Dok je razmišljao o svoj toj patnji za koju je bio odgovoran, Onésime je bio siguran da nije najgore umrijeti nego izgubiti sve razloge zbog kojih bismo umrli.”
(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)
Od siromašne izbe iz koje ju je zdvojni otac odveo za vrećicu novca koji nikada nije bio potrošen, preko zlokobnog zdanja Les Forgesa u kojem mrtve žene prividno žive, a žive žene priželjkuju smrt, pa do zidova duševne bolnice iza kojih stvarnost nije ništa stalnija od traga kamena na vodi, Rose će nas hrabro voditi nošena perom Francka Bouyssea.
Izborom višeglasnog pripovijedanja u kojem svaki od likova (Rose, njezin otac Onésime, svećenik i drugi) u pojedinom poglavlju daje svoj pečat priči, Bouysse je stvorio bogato tkanje romana u kojem su se na jedinstven način isprepleli život, smrt i ljubav kao bedem koji se pruža između njih. A na njemu je ravnotežu, pokazat će se, najteže zadržati.
“Uspomene, naročito one dobre, samo su bol koja se taloži, a da to ne znamo.”
(“Nijedne žene sin”, Franck Bouysse)