Naziv djela: “Nit koja nas veže”

Ime autora: Samanta Schweblin

Naziv izvornika: “Distancia de rescate”

Sa španjolskog prevela: Ana Stanić

Godina izdanja: 2018.

Nakladnik: Fraktura

Priroda, ona koja nas okružuje i ona ljudska, jednako je čudovišna i jednako nepredvidiva. Pa iako smo skloni uvjerenju kako smo sigurniji u ovoj potonjoj, kako nam je poznavanje sebe i sebi sličnima donekle orijentir u minskom polju svijeta kojim kročimo, istina je da sigurnosti zapravo nema. Taj svijet i priroda koje mislimo da poznajemo, već su odavno izgubljeni, a nit koja nas veže za njih svakim danom sve krhkija, pa ubrzo uviđamo kako se s obje njezine strane zapravo nalaze tek dva lica istog straha – onog s kojim se susrećemo pri rođenju, kad nam je nepoznanica život i onog na kraju, kad nepoznato predstavlja smrt. Između te dvije točke mlada argentinska spisateljica Samanta Schweblin u svom je romanu “Nit koja nas veže” smjestila fantastičnu, jezovitu pripovijest u kojoj razmatra temu preobrazbe duša kako bi razotkrila uznemirujuću stvarnost u kojoj agrotoksično zagađenje mijenja okoliš.

Amanda je s kćeri Ninom na seoskom odmoru, no susret sa susjedom Carlom i, poslije, njezinim sinom Davidom, ubrzo sve nepovratno mijenja. Naime, u ovom se romanu napetost i misterija otkrivaju već s prvim stranicama, sugerirajući ideju dvojnika i pitanje: tko doista govori kroz glavnu junakinju, Amandu? Ona je “plijen” nečemu zlokobnom i prisiljena je, očito, uplitanjem drugoga (dječaka Davida) ustrajno se prisjećati važne točke koja navodno krije smisao, značenje, “ključni trenutak” cijele priče.

Tajanstveni otrov iz potoka iz kojeg je vodu pio David, a poslije i zatrovana trava s kojom su u dodir došle Amanda i Nina u Schweblininom romanu ne dovode samo u životnu opasnost inficirane, već na određen način i “sabotiraju” realan scenarij kako bi skrenule putom fantastično najavljene propasti. Neraskidiva povezanost Amandine priče i Davidovih intervencija otkrivaju tu stvarnost u kojoj prirodno ustupa mjesto nadnaravnom; gdje svakodnevica seoskog života postaje prijetnja i zametak latentnog i tajanstvenog zločina. Uobičajena praksa uporabe herbicida na usjevima (osobito onim sojinim) utječe na “normalni” ritam prirode, dovodeći likove do krajnosti: kako bi spasili živote djece, utječu se iscjelitelju i seobi duša. Fokus koji daje smisao priči je Amandino sjećanje na priznanje koje joj Carla, njezina prijateljica i Davidova majka, odaje otkrivajući sve njene strahove: “Rekla je da se Davidovo tijelo neće moći oduprijeti otrovu…, ali da bismo mogli pokušati s migracijom… Ako na vrijeme preselimo Davidov duh u drugo tijelo, dio otrova će se također premjestiti. Ako ga podijelimo na dva dijela, možda mu se uspije oduprijeti… Dio svakoga od njih ostat će u onome drugome, više neće biti isti, a ja moram biti spremna prihvatiti novog Davida.”

Priroda se mijenja pred našim očima, no mi kao da to ne primjećujemo. Barem ne onako kako bismo trebali. Možda je “samo” riječ o sušama, efektu staklenika, kiselim kišama, pesticidima i herbicidima. A možda se radi o vitalnoj i ključnoj niti koja nas veže za našu djecu i otrovu koji im ostavljamo u nasljedstvo. Ništa nije floskula niti klišej kad se napokon dogodi. Samanta Schweblin u “Niti koja nas veže” postavlja uvijek ista pitanja: Postoji li apokalipsa koja nije osobna? Koji je to ključan trenutak iza kojeg više nema povratka? Puca li nit jer smo je stegnuli previše ili nedovoljno? Koji se god odgovori skrivali iza njih, Scweblinin univerzum u sebi krije dva svijeta – onaj fantastični i onaj stvarni; sve strahote koje u romanu spominje već su se dogodile – pobačaji, smrti od trovanja, rađanje djece s malformacijama, posebice u područjima u kojima se usjevi tretiraju iznimno opasnim herbicidima poput glifosata, a stanovnici tih područja često se ne mogu pouzdati niti u liječnike, jer iste potkupljuju upravo proizvođači herbicida. Migracija duša tek je jezoviti bijeg, fantastični vapaj za spasom čovjeka i prirode kakve smo nekoć poznavali.

“Ne osvrće se za sobom. Dok se polako približava gradu, ne vidi polja soje, potočiće koji presijecaju suho tlo, kilometre otvorenih polja bez stoke, sirotinjske predjele ni tvornice. Ne primjećuje da se povratak oduljio. Da je previše auta, sve više i više auta na svakoj žilici asfalta. Da je nastao prometni čep, da se već satima nikamo ne miče, da je sve u dimu, uzavrelo. Ne vidi ono najvažnije: nit se konačno prekinula, sada izgleda kao zapaljeni fitilj, pritajena pošast samo što nije buknula.”

(“Nit koja nas veže”, Samanta Schweblin)