Naziv djela: “Očenaš”
Ime autora: Iva Ušćumlić
Godina izdanja: 2022.
Nakladnik: Durieux
“…sve je transakcija, svaki odnos, i jednog ćeš dana morati zaviriti u naše račune.”
(“Očenaš”, Iva Ušćumlić)
Od trnjanskog blata do zagrebačke elite, preko vlastitog ponosa, principa koji to nisu, i ispod “taštine i gladi” koje vladaju svijetom kad ga ogolimo od licemjerja, Nada Kuršl se obračunava sa svime i svima. Kraj životnog puta nekako je najpogodniji za osvrtanje, za svođenje računa, tad smo najiskreniji, priznajemo i govorimo što nam se hoće, jer sve ionako postaje uspomena, rijeka davno protekla ispod mosta s kojeg, prije nego što ga prijeđemo, promatramo što se to naplavilo na obalama jedinstvene pojave koju smo, u nedostatku boljeg izraza, zvali životom.
U svom trećem romanu, spisateljica Iva Ušćumlić, progovara glasom matrone obitelji Kuršl, Nade, ponešto glembajevski; jedna “agramerska patricijska obitelj”, naime, ovdje su Vlado i Nada Kuršl, i djeca im Ante i Vlatka — pritajeni homoseksualac, slabić kojeg još uvijek guši stisak pupčane vrpce, pa pod teretom majčinih očekivanja i društvenih normi, živi život kakav misli da mora živjeti; i kći, uronjena u bivanje pod paskom “životnih trenera”, u nevjerni brak i ustrajavanje na povlasticama imućnih, umjesto na zahvalnosti realnih, poniznih.
Autorica je u tekst vješto i primjetno utkala stavove o društvu, ljudima, uvjerenjima; na površinu iznijela ono zakopano, ono što nas uistinu definira, jer iza svakog se bijesa, iza svake ogorčenosti, krije bol. Arhetip brižne majke, koja grize i žrtvuje se za svoje potomstvo, Ušćumlić potpuno transformira — njezina roditeljica Nada kalkulira, sabire i oduzima, stjerana u kut, razumije “transakcije” u odnosima roditelja i djeteta, negira bezuvjetnost ljubavi između njih, sve je već po rođenju definirano davanjima, primanjima i dugovima, saldom i otpisom.
Nada Kuršl na svakoj od 180 stranica “Očenaša” moli, predano i gorljivo, no ne traži, ne zahtijeva da dva i dva barem jedanput ne budu pet, njezina molitva nije bijeg, već biljeg, potvrda da je moralo biti tako i nikako drukčije.
Izvučena iz tame, njezina sjećanja ne služe da nekome nakaleme grijehe predaka, ona ju samo očovječuju, nju Nadu, koja je trpjela i muževu nevjeru, i šamarala njegove priležnice u prepunom kazalištu, koju su zatvarali u ludnicu i kovali u zvijezde i povlačili po blatu. Koja je varala i lagala i živjela, jer je sve to život, samo ga treba znati ispovijediti.
“Očenaš” je knjiga o usponu i padu obitelji i čovjeka, jedna od neuljepšanih verzija života u kojem nitko nije dužan preuzeti grijehe predaka, no mora učiti iz njih, učiniti ih dijelom i svog sjećanja kako bi se mogao obračunati s prošlošću kao što je učinila Nada Kuršl.
Oštro je i odlučno, a opet silno tiho i ganutljivo pisala Iva Ušćumlić. Govoreći o tuđim, na neki se način spomenula i naših sjećanja. Zarovala je po univerzalnim tugama i strahovima, natopila nam misli sjetom i podsjetila na nemilosrdnost proteka vremena. Treba živjeti, kako god bilo, poručuje nam. “Treba gledati kad je najteže, kad najsnažnije prži, što je moguće duže bez treptaja. Boli. Neka boli, pogledaj ravno u to središte boli i otkrij zašto, odakle dolazi, zarij taj bodež duboko. Izdrži koliko možeš bez treptaja. Gledaj. Trudi se vidjeti.” Ništa onostrano ne treba nas plašiti. Pakao je ionako na zemlji, već smo ga preživjeli i proživjeli, i taštinu i glad i laži. Kad si konačno dopustimo trepnuti, ostavimo za kraj samo tišinu i sjećanja.
“Što je uopće čovjek kad ubiješ sve što si želio, što si mogao htjeti, svaku misao koja te veže uz ono što je bilo, naviku, riječ, rečenicu upućenu onome od jučer, a to svejedno preživljava, spaljeno, potrošeno, uništeno, ali preživljava? Jesam li ja ona Nada Kuršl s trnjanske pumpe i pamti li itko tu ženu? Utvaram si da je ja pamtim, ali sjećanje ima svoju kronologiju.
Sjećanje zadržava samo bitne stvari.”
(“Očenaš”, Iva Ušćumlić)