Naziv djela: “Odstraniti životinju”

Ime autora: Slađana Bukovac

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Naklada OceanMore

“Na autoru je da to što posjeduje iz sebe istjera, makar i isljedničkim metodama. Da istrese utrobu, izvrne je kao jednokratnu rukavicu, nalik proceduri u kojoj se traga za zubom hobotnice.”

(“Odstraniti životinju”, Slađana Bukovac)

Slađana Bukovac u svojoj je zbirci priča nazvanoj “Odstraniti životinju” u deset ispovijesti, na deset različitih načina, iz deset perspektiva izvrnula utrobu kao jednokratnu rukavicu, pa nas onda njome udarila po oba obraza kao da nas istodobno osvješćuje i poziva na dvoboj. Dvoboj u kojemu smo primorani suočiti se sa najstrašnijom zvijeri od svih – onom vlastitom, unutarnjom koja vazda dahće, škrguće i cvili u gladi otvorenih usta, vječito na pola puta između želje da bude eutanazirana i želje da bude prigrljena, prepoznata kao prirodni dio nas, poput noge, ruke, oka, prstiju…

Piše Bukovac većinom u prvom licu, pripovijeda i preispituje život, smrt i sve između toga kao da istresa poplune – svako malo trgne divlje jedanput, dvaput, triput, prene nas u nelagodi, pa onda opet nastavi poravnato, sigurno. A mi sve tjeskobno pogledavamo i osluškujemo ne bi li čuli kakav životinjski škrgut iz vlastite nutrine, dok nam Slađana Bukovac povjerava sve one tajne koje nose predznak tuge, smrti, bolesti, otuđenosti. Ne ustručava ih se u struji svoje svijesti pustiti teći stranicama, otkriti ih svakom čitatelju namjerniku, pa tako u prvoj priči, po kojoj zbirka i nosi naziv, “Odstraniti životinju”, pripovijeda kako je naizgled bezazlen događaj iz djetinjstva – kada joj je otac kao jedanaestogodišnjakinji darovao štene boksera – postao jedno od traumatičnijih dječjih sjećanja, iz korijena promijenivši njezina poimanja života, empatije, slabosti i snage. Majka joj je, naime, istoga dana kada je psić stigao u svoj novi dom, na pleća natovarila breme odlučivanja o životu i smrti – riješiti se psa! Kako god zna. A mjesta slabosti nije smjelo biti. “Valjalo je odstraniti životinju. U prvom se redu odlučiti za majku, odabrati ljude.” Činilo se, naime, “sramotnim, neprirodnim biti preosjetljiv na niža bića, životinje… Takva vrsta sućuti, prema životu, inferiornom, nezaštićenom, djelovala je kao svojevrsna perverzija.”
Gonjena strahom, autorica psa vozi kod bake i djeda koji ga, naposljetku, utapa u rijeci. Iako tada možda podsvjesno sluteći takav ishod, današnja su joj sjećanja zastrta zaboravom, “ne sjeća se sebe i tko je tada mogla biti”, no pamti kako onomad nije znala da postoji odsutnost empatije, kako se “ljudi od nje brane, zatvarajući oči”, pa do odrasle dobi kao zalog tih sjećanja nosi samo krivnju koja je muči i nagriza. No tih je dječjih godina ispunila majčin zahtjev, odstranila životinju najbolje kako je umjela. Odstranila jednu, drugu zatvorila negdje čvrsto u sebi. Da, duboko u tamnoj nutrini, nikada ne dopusti krivnji nestati.

Progovara autorica i o samoubojstvu vlastitog oca; u priči “Dvojstvo; trojstvo” prisno nam piše o mraku i tuzi, kao da smo stari znanci. Tu su naše životinje već odavno budne, uzdignute na stražnjim nogama grebu uz cvilež prepoznajući miris. Miris onog dijela života koji živimo, ali ga se ne usuđujemo gledati u oči. Mračan je i ljepljiv poput paučine, i jednom kada ga dotaknemo, ne možemo ga se riješiti. Vučemo njegove niti za sobom, jer “ne može se otići od umiranja, to je svakom nemoguće.”

“Ja sam zapravo otac, mi se sastojimo od velikih koraka, kojima nismo dorasli…Istodobno, nemoguće je ne biti majka; unutar tri strujne žice uvijek postoji uzemljenje, o tome na neki način ovisimo. Osobito zbog toga što je otac građen od izrazito slabog materijala… Ipak on se neprekidno slaže. U tome se sastoji njegova snaga, ponaša se kao da je moguće pobijediti noseći ispred sebe štit od papira, ili tankog kartona.”

(“Odstraniti životinju”, Slađana Bukovac)

Slađana Bukovac o smrti oca piše trezveno, gotovo analitički, a opet s ispod površine ključajućom emocijom. Secira obiteljske odnose prije i poslije njegova samoubojstva, između redaka povlačeći pitanje tko zapravo koga oblikuje – djeca roditelje ili roditelji djecu? Tko su ljudi koji se žele ujediniti, “pomiriti gene” u tim dvojstvima i trojstvima?
Ne krivi oca zbog njegovog izbora, ne dopušta si živjeti u predbacivanju, birajući poštovati tu njegovu konačnu odluku (“nemoguće je istodobno poštovati odluku i žaliti za pokojnikom”) jer je ona sama “bila jedino što je od njega preostalo, jedini način na koji je još mogao postojati”. No, takav je izbor nužno imao svoju neugodnu i opasnu cijenu: “obiteljske uspomene, osobito one ugodne, bespoštedno su odstranjene iz pamćenja, kao i sve što je na bilo koji način moglo dovesti do preispitivanja, ili čak osuđivanja odluke”.
Izvući osigurač na ručnoj bombi nije bilo pitanje hrabrosti, već odluke, pakta sklopljenog na tragu ulaganja svega vlastitog u “jednu jedinu gestu”, konačnu i nadmoćnu.

Svaka je pripovijest Slađane Bukovac svijet za sebe. Svijet koji je nemoguće opisati i sažeti u nekoliko rečenica. Zapravo, u svakoj se njezinoj priči krije introspekcija toliko minuciozna i složena, da bi se mogla protegnuti na još stotine stranica. Postati knjigom za sebe. Poput, primjerice, pripovijesti “Sigurna kuća” čija jedna od prvih rečenica utvrđuje: “Bijeg je oduvijek bio moj najdraži oblik borbe”, sluteći kako je defenziva i ovdje prikriveni poziv na juriš, na rez, na još jedno odstranjenje. Ili pak priče “Lupus u nama” u kojoj Bukovac, progovarajući o autoimunoj bolesti, spretno rabi metaforu vuka. Iako katkad neobičnih jezičnih konstrukcija i povremene natruhe repetitivnosti, autoričin je stilski izričaj na visokoj razini, a usporedbe maštovite i originalne, promišljene dovoljno da izbjegnu zamke klišeja i već viđenog.

Neka vas ne zavara naziv zbirke. Pravu životinju, onu našu, unutarnju, nemirnu i gladnu, nemoguće je odstraniti. Ona je začeta kad i mi sami, rastući negdje duboko u našoj utrobi. Hranili smo je i hranimo svakoga dana našeg postojanja, ona njuši naš strah i slabost grizući nas iznutra, parajući koprene potisnutih sjećanja i dječjih trauma. Kad bismo je odstranili, naša bi srž ostala prazna, jezgra iz koje smo stvoreni nestala bi. Kao kada raspolovite marelicu kako bi joj izvadili košticu. Sočno bi meso bez svojeg prasjemena ostalo izloženo, ranjivo, prekinutih veza sa svojim počecima, a svi sokovi koji su nekada pulsirali tim organizmom, ubrzo bi presušili, obogaljeni, ogoljeni. Ubrzalo bi se njihovo propadanje, taj neminovni kraj o kojemu se ne govori, ali koji govori bez da ga išta pitamo.
Bukovac je prigrlila tu životinju. Svjesna je bremenitosti njezina postojanja, no zna i koliko bi postojanje bilo bremenito bez nje. I mračno pripovijeda. Dotiče se tema koje se oklijevamo dotaknuti, radije ih ostavljajući po strani, dalje od pogleda i misli.
Ali životinja nikada ne spava.